Pobjegni iz Hrvatske, zaštiti se u BiH, posluj u Srbiji
Subota 3. listopada Titov pionir pobijedio Titova pionira
Nedavno su u jednoj TV emisiji Peđa Grbin i Željko Kolar branili petokraku na Riječkom neboderu. Pitanje je bi li bez petokrake bilo Istre, reče Grbin, premda su za hrvatsku Istru najzaslužniji hrvatski istarski svećenici. A da ne bi zaostao, Kolar je dodao da bi “petokraka mogla biti instalirana i kod njega u Krapini”. Nakon toga Grbin je u nadmetanju s Kolarom postao predsjednik SDP-a pa se može reći da je Titov pionir pobijedio Titova pionira. Dakle, SDP ostaje isti, nasljednik Titove Partije, premda se sada kiti socijaldemokracijom, kojoj u bivšoj državi nije bilo ni traga. Po čemu će se SDP razlikovati od drugih stranaka? Imat će svoje zastupnike u Saboru s visokim plaćama, vodstvo će uživati povlastice kao i druga stranačka vodstva, dok je u oporbi, pljuskat će vlast, a ako se dokopa vlasti, što je vrlo malo vjerojatno, lako će naći zajednički jezik s bogatunima na račun radnika kao što su ga našli Račan i Milanović, ni radnicima ni umirovljenicima neće biti bolje, nastavit će se sluganstvo prema mitskoj Europskoj uniji... Stanje i odnosi u društvu u Hrvatskoj su cementirani, beton bi se mogao razbiti samo revolucijom, što u lijepom demokratskom komoditetu nikome ne pada na pamet.
Nedjelja 4. listopada Uloga časnog i uspješnog Budimira Lončara
Savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar kontinuirano ističe podjednaku odgovornost za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore, Srbiju i JNA, i žrtvu, Hrvatsku. Na sjednici Vijeća sigurnosti govorio je o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija”. Stoga se odriče pravo Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Hrvatske, kaže se u jednom zaključku hrvatske Vlade iz 1991. godine. U jednom pak intervjuu ovih dana Lončar ističe da je njegov put bio “častan, profesionalno uspješan i koristan”. I da mu je Tuđman nudio tri dužnosti u Hrvatskoj, ali ih je odbio zbog – Gojka Šuška. No ne kaže zašto se Tuđman nije odrekao Šuška, a prihvatio njega, “časnog, profesionalno uspješnog i korisnog”. A Andrija Hebrang optužuje Račana koji je oružje Teritorijalne
obrane predao KOS-u i Lončara koji je glasao za embargo na oružje za jugoslavenske republike kao “najdgovornije za smrt 7263 civila u Hrvatskoj, jer čim smo se naoružali, na žalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje”. A naoružali smo se uvelike zahvaljujući Lončaru nepoćudnom Gojku Šušku.
Ponedjeljak 5. listopada Je li u Hrvatskoj moguća lustracija?
Prijatelj mi je pričao kako mu je jedan visoki dužnosnik u Tuđmanovoj vlasti, kojega je podbadao zbog udbaške prošlosti, jednom odbrusio: “Daj začepi, da nije bilo mene i tisuće mojih udbaša, Tuđman nikad ne bi stvorio državu.” Mnoštvo bivših istaknutih komunista te suradnika Udbe i KOS-a pristalo je uz novu vlast i postalo njezin neiskorjenjiv kadar. Čitam sada naslov – “Hrvatska zazire od lustracije, a Njemačka je uspješno provodi već 30 godina: ‘Nikad nije kasno’”. Odlučna bi vlast mogla donijeti zakon o lustraciji, ali u Hrvatskoj je nema ni na vidiku. I današnji vladajući HDZ vode političari – Plenković, Božinović... – koji su u mladosti aktivno djelovali u sustavu u kojem su bili i ljudi koje bi lustracijom trebalo isključiti iz javnih dužnosti. A druga najmoćnija stranka u zepobjegao mlji, SDP, ustrajno antifašizmom štiti hijerarhiju bivše države, od Tita naniže, kojoj su Udba i KOS bili glavni oslonci. Kao čovjeka koji je obavljao najviše partijske dužnosti, Račana, lustracija bi uklonila iz politike, a on je bio premijer, i to u koaliciji s političkim zatvorenikom Draženom Budišom. Kako je, dakle, moguća lustracija u zemlji u kojoj se zbog vlastohleplja ujedinjuju krvnik i žrtva!?
Utorak 6. listopada Da se Sanader brže-bolje zaštitio u BiH...
Pa neka sad netko kaže da se Jugoslavija nije trebala raspasti! Prije pedeset godina u bivšoj se državi osuđenici nisu imali kamo skloniti, jedna vlast i jedna represija bile su u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Međugorju i Mariboru. Sada pak ukradeš novac u Hrvatskoj, pred hrvatskim pravosuđem možeš se sakriti u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj ti ne daju da nesmetano vodiš neki nogometni klub, ti skokneš u Srbiju i kao Zdravko Mamić kupiš klub, na primjer Bačku Topolu koja se natječe u srbijanskoj Superligi, pa jednog u Hrvatskoj vodiš na daljinu, a za drugog u Srbiji daljina ti ne treba. Da je Ivo Sanader brže-bolje isposlovao bosanskohercegovačko državljanstvo te u BiH, a ne u Austriju, mogao je biti bez uhićenja i zatvora. Zašto bi netko bio žrtva zapadne strogosti i poštivanja međunarodnih i moralnih obveza kad može biti povlaštenik bezakonja u nekoj od bivših republika u Jugoslaviji! Biti osuđen u jednoj, skrivati se u drugoj i poslovati u trećoj susjednoj zemlji može se samo ovdje i možda u još nekim primitivnima svjetskim regijama čijim državama upravljaju razularene vlasti koje imaju interesa štititi osuđenike iz susjedstva, pa za Kutle i Mamiće nema problema.
Srijeda 7. listopada Tko je sve paranoidan u Hrvatskoj
Poslije gostovanja Žarka Puhovskog na RTL-u Zoran Milanović je napisao na Facebooku: “Jučer se oglasio i gospodin Žarko Puhovski, umirovljeni mudroslov, propali političar... Poštovani vlasnici RTL-a, poštovani urednici, osim što je g. Puhovski očajan analitičar, koji je zadnjih godina ama baš sve pogrešno prorekao, on je i jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni. O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda. Puhovski se na sudu... držao kao pravi ‘druker’, ništarija, upravo kako je to od njega i očekivao i dr. Vladimir Bakarić-Svileni, s kojim me Puhovski besramno uspoređuje.” Puhovski mu je odgovorio: “Predsjednik je ili u stanju panike ili je paranoidan.” Znači li to da su “u stanju panike” ili “paranoidni” Slaven Letica, Tihomir Dujmović, Hrvoje Hitrec, Davor Domazet-Lošo, Ivo Banac, novinari negdašnjeg lijevog Globusa i drugi desni i lijevi autori koje je Milanović tako reći – prepisao.
Četvrtak 8. listopada Petokraka se vraća na koljačke kape
Nema baš ni jednog povijesnog razloga da se crvena petokraka zvijezda smatra nevinijom od velikog ušatog slova U ni obratno. Nikakvo dobro nisu donijeli narodima oni koji su nosili te dvije oznake, koliko god se zla napravljena pod petokrakom opravdavala antifašizmom, jer ne mogu biti antifašisti oni koji su stvorili komunističku Jugoslaviju, po svemu sličnu fašističkim i drugim totalitarnim državama – po jednopartijskom sustavu, po kultu ličnosti, po represiji, progonima, zatvaranjima i ubojstvima političkih protivnika. Da je nekome palo na pamet postaviti na neboder na Trgu bana Jelačića u Zagrebu veliko U, s pravom bi bio spriječen već u namjeri i kažnjen, a nekmoli da bi naum ostvario, kao što je ostvaren u Rijeci s petokrakom, upravo, kako je i predviđeno, skinutom s Riječkog nebodera. To pokazuje da je jedno od dva velika totalitarna politička zla iz nedaleke povijesti, komunističko, u Hrvatskoj još legitimno, i zato što je desetljećima bilo strašilo za narod, a to i ostalo. Obersnel i drugovi mogu sada simbol toga zla vratiti na kape one koljačke rulje koja je ubijala i razarala u ratu protiv Hrvatske, rulje koju je na Hrvatsku poslao Veljko Kadijević, šef Titu mile JNA.
Petak 9. listopada Lukavi Račan znao je održati SDP
Partizani su cijelo vrijeme rata uvjeravali kako će stvoriti i voditi pravednu državu, a pošto su državu uspostavili, radili su sve suprotno tim uvjeravanjima. Tako je i Peđa Grbin u mnoštvu intervjua koje je dao kao novi predsjednik SDP-a uvjeravao kako neće biti sječe glava. Potom mu je prva odluka na sjednici Predsjedništva bila upravo sječa glava, to jest smjena s dužnosti u Saboru svih izabranih s Bernardićevih lista. A Klub zastupnika SDP-a odlučio je voditi sam, premda su se zastupnici tome opirali. Račan je bio donekle uljudio, deboljševizirao SDP, izbjegao obračune i sukobe u stranci, nije bilo “Račanovih ljudi” ili nečijih drugih, no poslije njega neprekidno se govori o “Milanovićevim ljudima”, o “Bernardićevim ljudima”, sada i o “Grbinovim ljudima”, a sutra i o još tko zna čijim. SDP je potonuo na proteklim izborima, umjesto da s novim vodstvom izroni i uzme daha za novu političku konkurenciju, ozbiljna konkurencija može još malo kome biti. Više puta dosad sam napisao da je SDP kao nasljednik nekadašnje Partije besmislena stranka koja se održavala zahvaljujući okolnostima i lukavom Račanu, a s istarskim Staljinom mogla bi vodstvo na ljevici prepustiti kome drugome.