Ekonomija pažnje raste u medijskom cirkusu u kojem svatko želi privući publiku ili klik
Granica prihvatljivog sve je fleksibilnija, a da bi nešto bilo zanimljivo, mora biti što bizarnije, što ekstremnije, što luđe. Pitanje je, naravno, dokle to može ići? Publiku je odgojena za takav tip sadržaja – za trivijalnosti, senzacije, bizarnosti
Sve je počelo kao i obično, kada su takve afere u pitanju. Ranom zorom policija je pokucala na vrata većeg broja osumnjičenika. Dok su oni sneni u pidžamama pokušavali shvatiti što im se događa, policajci su im se razmiljeli po kućama i stanovima tragajući za kompromitirajućim dokazima. Nakon pretraga, uslijedila su odvođenja na policiju, pa u USKOK, pa pred suca istrage te na koncu u Remetinec. Reklo bi se, još jedan običan dan u Hrvatskoj u kojoj se osumnjičeni zbog ovakvih ili onakvih koruptivnih djela, u manje ili više spektakularnim policijsko-uskočkim akcijama uhićuju gotovo svakodnevno.
No dan ipak nije bio običan, jer je ova afera imala sastojke koji su je pretvorili u prvoklasni političko-pravosudni skandal te posljedično u neviđeni medijski spektakl. Među osumnjičenicima su bili i jedan šef državnog poduzeća te dva gradonačelnika iz suprotstavljenih stranačkih tabora, koji su uz to i saborski zastupnici HDZ-a i SDP-a. Kada se doznalo da su među osumnjičenima Dragan Kovačević, bivši predsjednik uprave Janafa, te Dražen Barišić i Vinko Grgić, gradonačelnici Velike Gorice, odnosno Nove Gradiške te saborski zastupnici HDZ-a, odnosno SDP-a, bio je to svim nevjernim Tomama još jedan dokaz da je Hrvatska premrežena korupcijom na svim razinama te da je korupcija rak-rana hrvatskog društva. Kovačević, Barišić i Grgić u istražiteljsku mrežu su se zapleli zbog sumnje da su pogodovali Kreši Peteku, odnosno pomogli mu u namještanju javnih natječaja kako bi njegova tvrtka dobila milijunske poslove s Janafom te gradovima u kojima su Barišić i Grgić gradonačelnici. Kovačević se sumnjiči i da je od Peteka primio 1,9 milijuna kuna mita, Petek se sumnjiči i da je Grgiću bio spreman dati 100.000 kuna mita. No Grgić je, kao i Barišić, uskoro postao, neopravdano nebitan u ovoj priči.
Priča je eksplodirala
A kako i ne bi bili nebitni kada je javnost doznala da je Kovačević imao tajni klub u koji je za vrijeme karantene zbog korone dolazila sva bulumenta uglednika uključujući dva predsjednika države, sadašnjeg i jednog bivšeg, nekolicinu aktualnih ministara, šefa najvećeg suda u državi, šefa oružanih snaga... Saznalo se i da je Kovačević doznao da će biti uhićen pa se pokušao riješiti za njega kompromitirajući dokaza, i to tako što je mobitele bacio u Savu, a milijune kuna razvozio po Zagrebu i okolici ostavljajući ih po prtljažnicima automobila i stanovima poznanika i prijatelja. Priča je dodatno eksplodirala na društvenim mrežama, a i šire, kad se doznalo da je jedan od skrivača novca Goran Puklin, suprug Mirele Alerić Puklin, zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, koja je nakon izbijanja afere zatražila razrješenje. U tom kolopletu informacija koje se kao na pokretnoj traci izmjenjuju s trivijalijama popriličan se teško
snaći, a da bi prosječnom građaninu, koji se o svemu vjerojatno informira površnim čitanjem vijesti na portalima, to bilo i još teže, pobrinuo se i predsjednik Zoran Milanović. Zbog afere Janaf do sada se doslovno posvađao s pola države, a u svom osebujnom izričaju do sada je spominjao King Konga, narikače, magarce, fejkere, kruhoborce, Thelmu i Louise, Hrvatsko proljeće... Javnost se podijelila na one koji ga podržavaju jer smatraju da ukazuje na razne društvene nepravilnosti pri tome se ne brinući hoće li se nekome svidjeti te na one koji smatraju da je u svom javnom izričaju dobrano pretjerao. Mnogo je i onih koji se pitaju zbog čega Milanović ne prestaje ulaziti u javne sukobe već tjednima, točnije od trenutaka kada je javno priznao da je i sam bio gost Kovačevića famoznog kluba. A ima i onih koji smatraju da se Milanović, koji svakodnevnim istupima već tjednima društvene mreže dovodi do usijanja, koristi dobro razrađenim komunikacijskim konceptima kao što je ekonomija pažnje, upravo zato da bi skrenuo pozornost s bitnog na nebitno. Ekonomija pažnje pojam je koji vjerojatno na najbolji mogući način oslikava vrijeme u kojem živimo jer smo svakodnevno izloženi pretjeranoj količini informacija. A ta pretjerana količina informacija smanjuje pažnju korisnika jer se na internetu vodi bespoštedna borba za njihovu pozornost. Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama, raznim aplikacijama i gadgetima, svakodnevno smo izloženi raznim sadržajima i proizvodima, što nas pretvara u konzumirajuće robote. Odnosno na neki način postajemo žrtve prevelike slobode izbora, jer u moru sadržaja koji nam se nude ne možemo se odlučiti čemu se posvetiti. Pa tako je možda u aferi Janaf puno lakše shvatiti, čitati i komentirati to što je predsjednik uprave javnog poduzeća imao polutajni muški klub u kojem se besplatno jelo i pilo nego kako je namještao javnu nabavu i time, kako se sumnja, oštećivao tvrtku koju vodi, a posljedično i državu koja je vlasnik te tvrtke. Kako koncept ekonomije pažnje funkcionira, objašnjava komunikologinja Marijana Grbeša.
Bijesna retorika
– Riječ je o konceptu koji se odnosi na privlačenje pažnje na bilo kojoj razini. Naša pažnja je postala valuta, najvrjedniji resurs, koji je jako dobio na važnosti razvojem digitalnih medija. Danas je najvažnije koliko se nešto klika. Što se tiče svega ovog što se događa oko afere Janaf i svakodnevnih izjava predsjednika Milanovića, to bi se možda uvjetno moglo nazvati ekonomijom pažnje. Recimo kada on za dvije saborske zastupnice kaže da su Thelma i Luise, to bi se mogao definirati kao ekonomija pažnje jer će to mediji prenijeti, to je jezik spektakla, atraktivan i zabavan i tekst s takvim naslovom svi će zasigurno klikati – kaže M. Grbeša. Objašnjava i da način na koji Milanović već danima komunicira u javnosti u komunikologiji ima svoj naziv – retorika bijesa.
– To je retorika koja je bijesna, autentična, koja je direktna i iskače iz okvira. Milanovićev način govora se u to uklapa, a on osim toga u svom izričaju koristi veliki broj metafora iz pop-kulture koje su ljudima poznate i bliske, pa će pročitati i komentirati to što je predsjednik rekao. On je zahvalan za ekonomiju pažnje jer na neki način sam stvara svoj show koristeći pritom retoriku koja je vrlo autentična – objašnjava M. Grbeša. I dok je po njoj Milanović autentični predstavnik bijesne retorike, pod koncept ekonomije pažnje po njoj bi spadalo ono što su učinile Marijana Puljak i Darija Orešković. Njih su dvije pred ulaz Kovačevićeva kluba stavile ploču s natpisom Ured predsjednika, koji ih je nakon toga nazvao narikačama, ali i Thelmom i Louise. Nakon toga se na njega obrušila lavina kritika onih koji su smatrali da je takav predsjednikov izričaj seksističko vrijeđanje saborskih zastupnica, koji je to gori jer dolazi s pozicija muške moći .
– To što su njih dvije napravile je performans i takve stvari se definitivno mogu svrstati pod ekonomiju pažnje. One su tim potezom postigle svoj cilj jer se o tome danima priča, piše i komentira. Predsjednik im je u tome pomogao jer im je osigurao ono što im je bio primarni cilj – pozornost! Svaka performerska politika je ekonomija pažnje, a time se svojevremeno obilato koristio i Ivan Pernar – kaže M. Grbeša. Ona skreće pozornost i na način koji funkcionira medijska scena koja je toliko zasićena količinom informacija koje se objavljuju da se u tome moru svega i svačega sve teže snaći.
– Medijska scena apsolutno sve više sliči cirkusu u kojem svatko pokušava privući publiku, odnosno čitatelje i korisnike. U tome su oni koji nude informacije sve bezobzirniji. Naša granica prihvatljivog je sve fleksibilnija, a da bi nešto bilo zanimljivo mora biti što bizarnije, što ekstremnije, što luđe. Pitanje je, naravno, dokle to može ići? Ako u tekstovima ili naslovima nema neke bizarnosti koja će privući čitatelje, ljudi se brzo zamore jer su im teške teme nezanimljive. Proteklih godina, mediji su kultivirali svoju publiku za takav tip sadržaja - za trivijalnosti, senzacije, bizarnosti - i ovo je neminovna posljedica toga. Clickbait je paradigma takvog tipa novinarstva. Sada umjesto vijesti imamo spektakle, a ono bitno što stoji iza toga je nebitno. Kod nas se stvari gledaju po principu što prizemnije, to bolje. To je posljedica dugogodišnjeg ulaganja u kvalitetu medijske scene. Ako tome dodate banalizaciju i vulgarizaciju politike, onda imamo to što imamo – ironično kaže M. Grbeša. A s obzirom na sve trivijalnosti koje su do sada isplivale na površinu u aferi Janaf, čime je zapravo skrenuta pozornost s merituma cijele priče – da je riječ o jednoj od najozbiljnijih korupcijskih afera čiji krakovi vode u sve pore društva – pravo je pitanje služi li se tko, ma tko god to bio, komunikacijskim konceptima, pa i ekonomijom pažnje, kako bi skrenuo pozornost s bitnog na nebitnog.
– Ako netko u ovom slučaju koristi ekonomiju pažnje kao strategiju, mogu samo reći, svaka mu čast na tome. No, ne bih rekla da se ovdje o tome radi. Ako i postoji neko strateško preusmjeravanje pažnje, onda bi to prije spadalo u sferu klasičnog spina, ali mislim
‘Clickbait’ je paradigma novinarstva. Umjesto vijesti imamo spektakle, a ono bitno što stoji iza toga je nebitno. Kod nas se stvari gledaju prema formuli – što prizemnije, to bolje
da je ovdje prije riječ o sistemskoj stvari. Sustavno smo ulagali u estradizaciju javnog prostora i sad se čudimo kad ljudi politiku i sve što se događa gledaju kao reality TV, sapunicu ili dobar standup – kaže M. Grbeša.
U moru spinova
Spinova u aferi Janaf do sada je bilo podosta. Političari spinaju o osnivanju još jednog saborskog istražnog povjerenstva, koje kao ni ona prije njega neće poslužiti ničemu do promociji političara. Premijer spina o borbi protiv korupcije koju provodi njegova Vlada, što je samo po sebi paradoks jer predvodi stranku kojoj se sudi zbog korupcije, a u gotovo svakoj korupcijskoj aferi osumnjičen je i neki član HDZ-a. Oporba spina o potrebi da se istraži rad DORH-a i USKOK-a, što je bezbroj puta viđena priča kojom se zapravo direktno ili indirektno pokušava dokinuti neovisnost pravosuđa, u koju se svi kunu. Predsjednik spina komunikacijske ratove sa svima tijekom kojih postavlja prava pitanja na koja ne dobiva odgovore jer su ta pitanja izgubljena u komunikacijskim šumovima koji nastaju čim spomene narikače, magarce, fejkere... Branitelji optuženika spinaju koncepte budućih obrana bacajući medijima mrvice iz kojih oni rade više ili manje senzacionalne priče koje im podižu čitanost, gledanost ili klikanost. U moru spinova zasad zadovoljni mogu biti samo Barišić i Grgić, koji u tišini sjede u Remetincu te čiju ulogu u aferi Janaf rijetko tko propituje. U šumi spinova jedino što se ne vidi jest ono jedno korupcijsko drvo koje bi, kada se sve ogoli, zapravo trebalo biti jedino što zanima kako javnost tako i sve navedene spin-majstore.