Uspon politički uvezanih korijen je ekonomskog i demografskog slabljenja zemlje
Jedini način da se zaustavi visoka razina korupcije, sveprožimajuća politizacija ekonomije te neefikasno i politički ovisno sudstvo sveobuhvatan je politički zaokret, poručuje sociolog doc. dr. sc. Sven Marcelić i zaključuje:
oš se ne stišava afera Janaf koja je prokazala koliko daleko seže sprega javno-privatnog kriminala i u javnost izbacila dva nova glavna “glumca”, Dragana Kovačevića i Krešimira Peteka, lokalnog poduzetnika i moćnika, do ovog slučaja malo kome poznatog izvan Ivanić Grada. A istražitelji zacijelo imaju materijala i za novu seriju po, vjerojatno istom scenariju, samo s radnjom u nekom drugom mjestu. Naime, slučaj Kovačević – Petek samo je jedan u nizu kojem svjedočimo u posljednjih nekoliko desetljeća, a posve sigurno nije posljednji. Kako kaže jedna popularna pjesma, “princip je isti, sve su ostalo nijanse”.
U tom posljednjem slučaju šef tvrtke s većinskim državnim kapitalom uzima mito od gotovo dva milijuna kuna, a dodatni mu se milijuni skrivenog novca pronalaze na raznim adresama, kako bi posao te državne tvrtke dobila baš tvrtka poduzetnika iz Ivanić Grada koji je svoje poslovno carstvo počeo širiti onoga trena kada je sklopio savez s lokalnim političarima, u njegovu slučaju HDZovim. Poslovni su se angažmani nizali bez obzira na to što je često bio i najskuplji na natječajima, ako ih je uopće i bilo. Od osobe koja je mijenjala žarulje po Ivanić Gradu, postao je moćnik s jakom tvrtkom, hotelom, restoranima, seoskim imanjima, raznim agencijama, moćnim političkim vezama, ali i mecena koji je sponzorirao što je htio. Nije li po mnogo čemu slična i “poslovna” struktura koju je vodila Josipa Rimac, donedavna HDZ-ova državna tajnica, a koju je također USKOK istraživao u aferi Vjetroelektrane? Odvrtimo li film unatrag, naći ćemo niz sličnih priča. Poput afere u kojoj je Slaven Žužul optužen da je obojio tunele Hrvatskih autocesta za silne milijune, preko još uvijek aktualne trakavice o silnom bogatstvu Nadana Vidoševića, nekadašnjeg šefa Hrvatske gospodarske komore, do privatizacijskih afera u kojima su domaće tvornice praktički “podijeljene” lokalnim anonimusima koji su na njima, zahvaljujući političkim moćnicima, stekli silne milijune.
Baš takvim se pričama u jednom trenutku provukao jedan zanimljiv detalj – dio se takvih lokalnih moćnika razvio iz zanimljiva posla – bili su vozači u tvrtkama koje su na kraju kupili; tvrtke koje se bave preradom mlijeka, tiskare, građevinske tvrtke. Možda je baš i posao vozača generala Ivana Čermaka, bio presudan i za uspjeh Vladimira Zagorca, najmlađega hrvatskog generala, osuđenog ratnog profitera. Tom se osudom mogu pohvaliti još neki hrvatski moćnici. Bilo je tu i političara koji su tvrdili da njihovo bogatstvo nema veze s ulaskom u politiku, već s istančanim njuhom za trgovinu jer su, kažu, na vrijeme shvatili na koji način na lokalnim tržnicama prodavati donje rublje, traperice, pa su onda, logično, došli do vlasništva nad brojnim tvrtkama.
Mito se isplati na 1001 način
A, zapravo, tek nas čeka pravosudna trakavica u slučaju Todorić, koja bi u serijalu koji će se “emitirati” barem desetljeće, kako najavljuju, trebala otkriti detalje nastajanja obiteljskog carstva. Sprega s politikom sasvim je sigurno svima njima bila odskočna daska za poduzetničke vode u kojima “plivaju” na svoj način; neki su kupljene tvrtke pretvorili u unosne poslove, radnika dobro plaćaju, sponzoriraju događanja u svojoj sredini, dok su ih neki, poput Miroslava Kutle, uništavali, da bi se onda od ruke pravosuđa, vjerojatno uz blagoslov politike, baš kao i Zdravko Mamić, kukavički skrili u svoje druge domovine. – Kapitalizam je dinamičan sustav pa se poduzetničke elite u njemu kontinuirano djelomično smjenjuju. Tako je i u starim kapitalističkim društvima u kojima postoji razlika između starih i novih poduzetničkih elita, pri čemu se stare u anglosaskim zemljama obično nazivaju “old money” i imaju obilježja aristokratskih obitelji koje se nastoje u društvenom smislu distancirati od novih poduzetnika, odnosno naglasiti svoj kontinuitet i starost. U nekadašnjim socijalističkim zemljama, kakva je Hrvatska, takva razlika iz razumljivih razloga ne postoji iako je manji dio današnjih uspješnih poduzetnika potekao iz malog poduzetništva koje je u raznim oblicima bilo dopušteno u socijalizmu – kaže osječki sociolog izv. prof. dr. sc. Željko Pavić. Naši su poduzetnici, nastavlja, najvećim dijelom nastali iz nekadašnjeg tehnokratsko-menadžerskog sloja socijalističkih poduzeća koji je poslije otkupom dionica postao vlasnikom tih poduzeća, a danas, naravno, postoje i oni novi koji su formirani nakon tranzicije. – Činjenica da se tijekom tranzicije u kapitalizam događala preraspodjela vlasništva sasvim je sigurno omogućila i brzo bogaćenje nedopuštenim sredstvima, odnosno nastanak poduzetnika koji nisu imali odgovarajuća znanja, vještine i kapital. To više što smo živjeli i još uvijek živimo u tzv. političkom kapitalizmu u kojemu su neki poduzetnici dobrim dijelom vezani za poslove s državom, odnosno u kojem su često uspješni oni poduzetnici s odgovarajućim političkim vezama, a ne oni koji su ekonomski efikasni. No, s druge je strane vidljivo da se protekom vremena stvara i posve novi sloj poduzetnika koji je prilagođen sustavu tržišne ekonomije, što je osobito vidljivo u onim sektorima koji su upućeni na globalno tržište, primjerice IT sektor – ističe profesor Pavić. Karlovčanin dr. sc. Danko Plevnik, ugledni publicist, novinar i geopolitički analitičar, smatra da je Hrvatska, nažalost, još daleko od toga da se prema korupciji odnosi tako da zbog nje padaju ostavke i među političarima i da se pravosudni epilog rješava što prije kako bi se posljedice korupcije ublažile. – Svuda u svijetu zlo korupcije proizlazi iz javno-privatnog odnosa, s time da u nas često sva stigma pada na privatnike. Tko je ikada čuo da privatnik potkupljuje privatnika? Nitko ne potkrada samog sebe. Dakle, poslovni si ljudi iz javnog sektora plaćaju mito, a pritom odabiru onog privatnog ili stranog partnera koji će mu ga na 1001 način isplatiti, jasno uz prihvaćanje posla s “natječaja”. Kada se otkrije takva “transakcija”, u zemljama vladavine prava padaju ostavke, trenutačne smjene, dolazi do pljenidbe imovine, za razliku od Hrvatske, gdje tajni izvidi i istrage traju uglavnom toliko da javno zadovolje formu pravne države. Ako i dođe do suda, onda se proces pretvara u dugosuđe, što na korupciju motivira nove “državne”, a demotivira strane investitore da ulažu u Hrvatsku. To će trajati toliko dugo dokle javne nabave i javne investicije budu personalne, političke i partijske, a ne vidljivo tržišne. Dok je korupcije – neće biti slobode tržišta. Korupcija je stvar vlasti na svim razinama pa je borba za vlast nerijetko i borba za pravo na autokorupciju – smatra Danko Plevnik.
Da je Hrvatska zemlja u kojoj postoje, nažalost, “vrlo prisutni uvjeti za razvoj korupcije i razne krimogene aktivnosti u sistematskom smislu”, smatra zadarski sociolog doc. dr. sc. Sven Marcelić. Napominje da je glavni uvjet za razvoj takvih anomalija – pravosuđe.
– Prije svega, ne treba zaboraviti da je hrvatsko pravosuđe jedno od najneefikasnijih u Europskoj uniji, a prema međunarodnim rangiranjima, i jedno od politički najovisnijih na svijetu. Ako tome dodamo i da imamo vrlo visoku prožetost ekonomije i politike s velikim brojem strateški bitnih tvrtki koje nisu samo u državnom vlasništvu nego su i „plijen“u kojem se dijele fotelje nakon svakih izbora te činjenicu da imamo i enorman broj gradova i općina (556 u zemlji od četiri milijuna stanovnika), jasno je da je stvorena dobra podloga za uspon politički uvezanih – započinje sociolog Marcelić.
Sudstvo kao zaštita
– Ako to promatramo u kontekstu onoga što se popularno voli nazvati „kontroverznim poduzetnicima“, situaciju možemo interpretirati na sličan način: osoba koja se probila na krilima politike, makar i lokalne, koja dođe do dovoljno materijalnog bogatstva i političkih veza, može računati na to da će u hrvatskom sustavu biti zaštićena od sudskih posljedica (jer je sudstvo neefikasno i politički ovisno) te da će moći biti uključena u niz politički povezanih ekonomskih aktivnosti, od javnih nabava pa nadalje. Ako tome dodamo i privatizaciju koja se dobrim dijelom nije odvijala prema ekonomskim, nego političkim kriterijima i interesima, imamo vrlo jasnu posljedicu. To je problematično iz niza razloga, ali osobno smatram najvažnijim one u kojima se očituje projekcija hrvatske budućnosti – nastavlja on. Mogli smo pratiti, dodaje, kroz nekoliko recentnih skandala da su politički i ekonomski visokopozicionirani akteri optuženi za koruptivno trošenje, ali i prisvajanje, javnog novca, što automatski znači smanjenje sredstava za javne sadržaje kao što su zdravstvo, školstvo i ini.
– Osim toga, vidjelo se i da takav princip uništava konkurentnost koja je temelj zdrave ekonomije jer je politički kapital često važniji od bilo čega drugog. Ukratko, u Hrvatskoj postoji niz problema koji se strukturno i sistematski provlače od njezine samostalnosti i koji su itekako pridonijeli ekonomskom i demografskom usporavanju i slabljenju. Visok nivo korupcije, sveprožimajuća politizacija ekonomije te neefikasno i politički ovisno sudstvo u korijenu su tog problema. Jedini način da se to riješi sveobuhvatan je politički zaokret koji će onemogućiti sustavne pretpostavke na kojima se ova situacija temelji, no u vezi s tim sam pesimističan jer nas je u ovakvo stanje dovela politika; radi se o interesnim akterima čije smo umrežavanje mogli prilično jasno vidjeti posljednjih dana, na primjer u notornim klubovima – zaključuje sociolog Marcelić.
Korupcija je stvar vlasti na svim razinama pa je borba za vlast nerijetko i borba za pravo na autokorupciju, upozorava geopolitički analitičar Danko Plevnik