Tuđman nije bio siguran da će utakmice uopće biti, a Ćiru tada nitko nije ni spomenuo

U Beogradu, na sastanku FSJ-a, kažem: ‘U Zagrebu će se igrati međunarodna utakmica sa SAD-om i neka dođe tko može.’ Tada nastane tajac, onda se javi general Popović i pita: ‘A tko će da igra?’

ljedeće subote, 17. listopada, navršava se točno trideset godina od odigravanja prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, prijateljske sa SAD-om u Zagrebu (2:1). Tu značajnu obljetnicu hrvatskog nogometa, njezinu ne samo sentimentalnu nego sportsku i političku dimenziju evocirao je tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš (69).

Kada je počela operacija Hrvatska – SAD?

Operacija je otpočela spontano. Sportski menadžer iz Amerike Ivan Opačak kontaktirao je vašega kolegu novinara Darka Tironija te Nevena Kolića, nogometne zaljubljenike, i obavijestio ih da američka reprezentacija dolazi u Europu odigrati nekoliko međunarodnih promotivnih utakmica. Amerikanci su bili na početku ciklusa priprema za Svjetsko prvenstvo kojemu su 1994. bili domaćini. Jednu utakmicu bili su spremni odigrati u Zagrebu! Naš je prvi refleks bio da oni predlažu Zagreb kao grad domaćin u kojem bi igrali s reprezentacijom Jugoslavije. Međutim, ne. Tironi je odmah potvrdio da oni predlažu nogometnu utakmicu s reprezentacijom Hrvatske. To je bilo neposredno u razdoblju nakon što su u Hrvatskoj bili održani prvi demokratski izbori. U tom trenutku bio sam već prva osoba Hrvatskog nogometnog saveza te predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Grada Zagreba. HNS je prvi počeo proces razdruživanja od FSJ-a, prvi smo postavili zahtjev da Nogometni savez Jugoslavije mora biti konfederacija saveza te da kao republički savez imamo suvereno pravo na autonomno donošenje svih odluka. U toj natjecateljskoj sezoni pojavili su se i prvi problemi prilikom gostovanja naših klubova na utakmicama u Srbiji. Sve to vrijeme već je imalo visoku političku tenziju, a nogomet je bio refleks političkih događanja, ali često je išao i korak ispred u svojim zahtjevima.

Je li to ipak bila “slučajna” utakmica?

Sigurno je da Opačku ne bi palo na pamet predlagati utakmicu američke reprezentacije s Hrvatskom da prije toga to nije dogovorio s vodstvom Američkog nogometnog saveza, a oni, prije negoli su mu dali mandat, kontaktirali State Department, ako ne i još nekoga na američkoj strani. Mi smo bili informirani tek kada je bilo provedeno sondiranje terena s američke strane. Amerikanci su znali točno s kime, a sigurno i zašto žele igrati. Opačak je tu bio uključen s emotivnim nabojem, ali istovremeno i vrlo profesionalno. Kada nam je s američke strane bio došao već verificiran prijedlog za odigravanje utakmice, moja reakcija je bila: „To je za nas izuzetan prijedlog, no prisiljeni smo u Beogradu na sjednici Fudbalskog saveza izvršiti i formalnu najavu zbog neophodne suglasnosti Fife i Uefe za održavanje takve utakmice. A sada pokušajte zamisliti sigurnosni rizik odigravanja takve utakmice u tom vremenu. Prisjetimo se da se utakmica Dinamo – Crvena zvezda odigrana polovicom svibnja 1990. pretvorila u organiziranu provokaciju, a mi se baš nalazimo pred organizacijom utakmice daleko većeg međunarodnog sigurnosnog rizika. Osobna odgovornost kao predsjednika Izvršnog vijeća Grada Zagreba i istodobno i prvoga čovjeka nogometne organizacije bila je ogromna uzimajući u obzir i činjenicu da će ta utakmica biti i prenošena i komentirana širom globusa.

Kako je izgledala sjednica vodstva Fudbalskog saveza u Beogradu?

Sjednica predsjedništva Fudbalskog saveza održana je u, za nogomet, čuvenom hotelu Mladost. S hrvatske strane nazočni smo bili glavni tajnik Saveza Duško Grabovac i ja; nasuprot nas predsjednik Saveza Marko Ilešič, do njega savjetnik za sigurnost general Jovo Popović. Kada je došla točka razno, kazao sam: “Imam za vas jednu informaciju, jedan poziv. Informacija je da će se u Zagrebu igrati međunarodna utakmica i da bismo rado da, tko god može od vas, bude naš gost.” Nastao je tajac, onda se javio general Popović i pitao: “A tko će da igra?” Odgovaram skromno: “Igrat će Hrvatska s Amerikom.” I kako sam tada to izgovorio, osjetio sam podrhtavanje, vibracije u toj dvorani, kao kod potresa. Dodao sam i da je to rutinska stvar jer je 1956. Hrvatska u Zagrebu igrala s Indonezijom pa se malo taj običaj “zapustio”. Budući da smo konfederacija, sada obnavljamo tu tradiciju. U kaosu i verbalnom metežu koji je nastao napustili smo sastanak i odjurili u Zagreb dok nam je to još bilo moguće.

U kojoj je mjeri Beograd pružao otpor toj utakmici?

Ne odviše, oni su kontaktirali Uefu i Fifu i dobili su odgovor da smo s formalnog aspekta mi u pravu – i da možemo igrati utakmicu. Tu je važnu ulogu odigrao Zorislav Srebrić, koji je u pravnom dijelu s njima kontaktirao, dostavljao potrebnu dokumentaciju i tumačenja, a bio je prisutan i tadašnji generalni tajnik FSJ-a Ante Pavlović. Tako da smo blokirali bitan formalni dio mogućeg osporavanja prava na odigravanje utakmicu. Jer, da je došao bilo kakav faks od Uefe i Fife da ne odobravaju utakmicu, naša bi se akcija rasplinula kao mjehur od sapunice, kako god da smo imali američku želju za gostovanjem. U Beogradu su bili shvatili da ukoliko bi bili protiv nas, bili bi protiv Fife i Uefe, a to nisu htjeli. Jer na te adrese računali su u svim daljnjim događanjima. I pri tome su se – prevarili.

Koja je u pripremi bila uloga predsjednika Tuđmana, koja je bila njegova reakcija?

Bila je to reakcija i državnika i itekakvog navijača. Kazao nam je: “Vi ste Hrvatski nogometni savez, imate otvorene ruke u dogovorima, a od države ćete imati svu moguću potrebnu potporu”. No, koliko god je bio optimističan, nije do kraja bio siguran da ćemo mi to uspjeti izgurati. Ključno je domaće pitanje bilo osigurati sigurnost publike na stadionu, izbjeći bilo kakav eksces, paniku ili prekid utakmice.

Je li Tuđman u utakmici Hrvatska – SAD vidio šansu i za svoju osobnu promociju?

Ne, nikako. On je taj događaj gledao kroz prizmu međunarodne promocije Hrvatske kao prvorazredni politički događaj. Kao predsjednik Republike gledao je to ne samo nogometno nego još i slojevitije. Američka diplomacija imala je dva paralelna pravca; jedan je bio onaj javni, zastupajući očuvanje Jugoslavije i njen popravak – ako je to moguće. No Amerika je kao vodeća svjetska velesila imala i plan B. Drugi je njezin pravac razmišljanja shvatio događanja koja dolaze te je analitički bolje prepoznao neumitnost događanja i Hrvatsku kao uskoro samostalnu državu. Onaj tko je u Americi dao zeleno svjetlo da njihova reprezentacija igra u Zagrebu prepoznao je Hrvatsku kao prijatelja i saveznika, s izuzetnom pozitivnom energijom za SAD, i to po dvije osnove: najprije modela življenja: demokracije i tržišne ekonomije, a isto tako i domovine velikog broja naših iseljenika. To je i bila dominantna Tuđmanova teza: spajanje domovinske i iseljene Hrvatske. Predsjednik je o

Opačku ne bi palo na pamet predlagati utakmicu da nije kontaktirao američki savez, a oni su pak kontaktirali State Department, ako ne i još nekoga

Ne možete reći da je jedna nogometna utakmica priznanje države, ali kad vam pošalju taj signal, onda znate da ste na dobrom putu. Za nas je to bilo ohrabrenje