U povodu 30. obljetnice prvog službenog nastupa hrvatske nogometne reprezentacije
tome razmišljao politički i državnički, a nikako osobno.
Možemo li govoriti o utakmici kao neslužbenom međunarodnom priznanju Hrvatske?
Da i ne. Ne, jer jedna nogometna utakmica nije priznanje države, ali da – kad vam se pošalje takav signal, onda znate da ste na dobrom putu. I to je za nas bilo itekako istinsko ohrabrenje. Sjetite se predsjednika Nixona i koliko je značila jedna kurtoazna rečenica: “Živjela Hrvatska.” E sad, usporedite s tim značaj dolaska američke nogometne reprezentacije u Zagreb: kakav je to za nas bio briljantan signal budućnosti. I kako su se u Beogradu zabrinuli shvativši da se vremena i događaji neumitno mijenjaju.
S kakvim ste osjećajem išli na tu utakmicu, je li bilo straha?
Bio sam među onom manjinom koja je čitavu utakmicu manje gledala teren, a više publiku i što se na stadionu događa. To je bila strahovito velika odgovornost. No očito je s hrvatske strane preventivno toliko sigurnosnih mjera bilo obavljeno da je utakmica prošla bez ijednoga incidenta; možda se i nije usudilo učiniti bilo kakav ispad imajući na umu da je na drugoj strani reprezentaciji SAD-a. Dan prije utakmice Hrvatska – SAD u Zagrebu je bio vraćen spomenik banu Jelačiću, bio je to istinski političko-domoljubni događaj. Zagreb je bio politički svjetionik Hrvatske, a spomenik banu Jelačiću simbol hrvatske državnosti. Teško je to s današnjim vremenom uspoređivati. Samo doček naših reprezentativaca nakon povratka iz Moskve imao je toliku emotivnu težinu, i sportsku i domoljubnu. Prostrujala je nova energija za sve buduće događaje.
Kako je Dražan Jerković postao prvi izbornik?
Glavninu razgovora obavio je tadašnji glavni tajnik HNS-a Duško Grabovac. Bio je tu, naravno, sveprisutni Zoran Srebrić, koji je s nogometom živio. Osobno sam također od početka podržavao izbor Dražena Jerkovića.
Je li netko u tom trenutku spomenuo Ćiru Blaževića?
Ne. Jerković je bio čitavo vrijeme tu, a Ćiro je imao profesionalne angažmane izvan Hrvatske. A kad već govorimo o izborniku, u drugoj rundi razgovora Duško i ja učinili smo velike napore kako bismo Ćiru vratili u hrvatski nogomet, nakon što se Dražen Jerković između kluba i Saveza bio odlučio za klub, NK Zagreb. Znajući kako će posao izbornika zahtijevati profesionalnost i vrhunsku kvalitetu, činilo nam se najlogičnije da to bude Tomislav Ivić. Međutim, nije to prošlo bez turbulencija, bilo je različitih ideja. Primjerice, za Vlatka Markovića smatrali smo da je institucija iz igračkog aspekta, a da je s trenerskog Ivić u odnosu na njega jedna sasvim druga kategorija. Tako da smo se odlučili za Ivića, koji je kasnije sebe vidio u ulozi sportskog direktora reprezentacije, a da bi bilo sportski razumno da Ćiro sjedne na klupu. Tako je zapravo Ivić promovirao Ćiru na to mjesto. I tako smo korak po korak stigli i do bronce sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj.
Zašto hrvatski nogomet nije profitirao osvajanjem bronce 1998. i srebra 2018.?
Predsjednik Saveza i ljudi koji su bili u Savezu rade ono što mogu napraviti, koristeći sredstva Fife i Uefe da poboljšaju kvalitetu igrališta po cijeloj Hrvatskoj. To je hardver nogometa. A softver? Za softver država ipak mora naći prostora i odvojiti više javnih sredstava; ne za profesionalni nogomet, nego za bazu. Nogomet okuplja djecu, on ih odgaja, on ih uči naporima, što znače pobjede i porazi. A interes za nogomet kod djece je veći nego za sve ostale sportove zajedno. Znači, za bazu država mora osigurati proračunsku potporu. Dolazimo i do treće dimenzije čitave ove priče. Sport je toliko jak u razvijenim državama koliko su jaki budžeti klubova. A visina budžeta je vezana uz tri faktora: kakav je BDP države, koliko korporativni sektor ima interesa podupirati sport te uz promociju i marketing. U sva ta tri područja Hrvatska stoji slabo. Po BDP-u smo s Bugarima na dnu u EU, u korporativnom sektoru većih i financijski jakih tvrtki nema puno, a za uspješni marketing morate imati dublje i bogatije tržište. Nas je tek četiri milijuna i nemate marketinšku dubinu tržišta. Financijska baza te motivacija da se prepozna ukupna važnost nogometa odredit će njegovu daljnju putanju u Hrvatskoj.
Trebamo li kopirati Orbánov model? On je pokrenuo korporativni sektor da ulaže u nogomet?
Bobana i Šukera ja bih imenovao ambasadorima nogometa i Hrvatske. Takvi velikani i nakon završetka karijere žive u svijesti ljudi diljem svijeta i mogli bi ostati u službi promocije nogometa
Nije moguće – različite su političke okolnosti i ukupne prilike življenja. No, ipak, u Hrvatskoj se nešto počelo afirmativno događati. Rijeka je dobila novi stadion, Osijek također gradi stadion, Split ima jedan od najboljih europskih stadiona po arhitekturi. No mora se naći sredstva da se taj stadion i obnovi. Ostaje otvoreno pitanje Zagreba, odnosno nacionalnoga stadiona. Taj gordijski čvor mora se presjeći. Najlogičnije je da se postojeći stadion u Maksimiru sruši. I kad se sruši, da se kompletna parcela, koja uključuje i kompleks Svetice, poveže u cjelinu, te da se tu izgradi stadion i nogometni kamp. Kamp je potreban reprezentaciji, potreban je i Dinamu, potrebna je i podzemna garaža i bolje prometno rješenje za taj dio grada. Tu postoji mogućnost stvoriti savršeni nogometni kompleks, koji će biti optimalan i za klub i za reprezentaciju. Osobno držim da Hrvatska mora imati dva nacionalna stadiona, jedan u kontinentalnoj Hrvatskoj, jedan uz more u Splitu. Osijek stiže, ali s investicijama stranog kapitala. Što je sasvim u redu. I Pula ima dobar stadion, a klub Istra je također imao strane ulagače, kao što ih ima i Gorica, i stadion koji je napravljen za Univerzijadu. Vidljivo je da kvaliteta hrvatskog nogometa potiče njegovu internacionalizaciju.
Je li hrvatski nogomet mogao bolje iskoristiti Modrićevu Zlatnu loptu?
Po mojem sudu nije. Danas je Modrić u zenitu karijere; vidjeli ste da su se oko njega i Rakitića pojavile u zadnje vrijeme i određene klupske kalkulacije. Modrić danas ima punu koncentraciju na klub i svoju karijeru. No siguran sam da je kapacitet Modrića i Rakitića i još nekolicine reprezentativaca nešto slično kao što je bio kapacitet Beckhama, koji je po završetku karijere bio sve više prisutan komercijalno i u službi promocije nogometa. Isto tako, Boban i Šuker žive u svijesti navijača diljem svijeta. Takvi nogometni velikani mogu trajati i nakon završetka karijere. Imenovati ih ambasadorima nogometa i Hrvatske bio bi izvrstan potez.
Zašto Šuker koji je proslavio Hrvatsku u Hrvatskoj nije popularan, što krivo radi?
Zato što se vuče dugački dio repa, sjena prekomjernog granatiranja Dinama na Savez, i to u duljem vremenskom razdoblju. Dio klubova iz drugih dijelova Hrvatske smatra da je tim utjecajem bila narušena ravnoteža i da im je to štetilo. I ta hipoteka sa Saveza gotovo da se automatski prenosi na onoga tko preuzme funkciju predsjednika. Danas su drugačiji odnosi, ali sjena tih događaja još uvijek i danas postoji... Mora postojati interes za dijalog s obje strane, da se manje govori o prošlosti, a puno više o ovome gdje smo danas i što dalje.
Je li Šuker za vas dobar predsjednik HNS-a?
On nije klasičan predsjednik, onaj koji će sjediti u Savezu i operativno ga voditi. On je prvenstveno, kako se to globalno kaže, “chairman”, a ne “executive manager”. Kao “chairman” ima ekipu ljudi oko sebe koji su “executive” i koji to dobro vode.