O Bruni Bušiću i dalje se šire lažnjaci
Svake godine između 6. i 16. listopada obilježavaju se godišnjice rođenja i ubojstva Brune Bušića, jednog od najpoznatijih i najzvučnijih imena iz redova hrvatskih disidenata i emigranata, kojega je jugoslavenska tajna policija likvidirala u Parizu. Dana 6. listopada 1939. Bušić je rođen u Donjim Vinjanima kod Imotskoga, a 16. listopada obilježava se dan kad je mučki ubijen 1978. godine. Tog su datuma 1999. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni i pokopani na zagrebačkome Mirogoju, čemu je nazočio tada već jako bolestan predsjednik Franjo Tuđman. Bušić je bio njegov suradnik na nekadašnjem Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, kojemu je Tuđman bio direktor, a to je današnji Hrvatski institut za povijest. Stoga je pokop Bušićevih posmrtnih ostataka na Mirogoju za Tuđmana imao i jaku osobnu notu, a on mu je još jednom odao počast. Također je poznato da je godinu dana poslije Vinko Sindičić na suđenju u Zagrebu oslobođen optužbe za Bušićevo ubojstvo. Tako je i to jedno u nizu ubojstava koja je organizirala jugoslavenska tajna policija po svijetu, a koja do danas nisu do kraja razriješena niti su nalogodavci i ubojice privedeni pravdi. Jedino suđenje koje je privedeno kraju bilo je ono u Njemačkoj za ubojstvo Stjepana Đurekovića, kad je prvo osuđen emigrant Krunoslav Prates, a onda i bivši šefovi jugoslavenske tajne policije Josip Perković i Zdravko Mustač. Na žalost, kad pogledate u Hrvatsku enciklopediju, uopće ne piše zašto je i od koga Bušić nastradao. Nevjerojatan propust. Puno je konkretnija Proleksis enciklopedija, u kojoj jasno stoji: „Pod njegovim utjecajem, u kojem se preispituje politika hrvatske emigracije u smislu potrebe njezina otvaranja prema široj demokratskoj bazi, uključujući i opciju nacionalne pomirbe, dolazi do povoljnijeg odnosa pojedinih europskih krugova prema hrvatskom nacionalnom pitanju. Kao idejni začetnik novoga smjera hrvatske emigrantske politike, postaje izuzetno opasni vođa ‘antijugoslavenske emigracije’. Ubili su ga agenti jugoslavenske tajne policije u Parizu.” Međutim, motiv za pisanje ove kolumne nije samo podsjećanje na Bušića niti obljetničarstvo. Naravno, Bušić je zaslužio da ne padne u zaborav. No na kolumnu me potaknulo nešto drugo. To se pojačano događa i sad, u vrijeme obljetnica njegova rođenja i smrti, ali to se događa već godinama, da mu se pripisuju riječi koje on nikad nije izgovorio niti ih igdje zapisao, ali se drži da su to njegove proročke riječi i da je on već 1975. godine, kad je to navodno izrekao, znao što će se kasnije dogoditi s Hrvatskom i Hrvatima. Naime, internetom i društvenim mrežama godinama se širi i dijeli ovaj tekst koji se pripisuje Bušiću: “… Da smo mi slobodni i čestiti, davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička carstva kao kule od karata. Nema nijedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako. (…) No kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makrolopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”
Itako se te “Bušićeve” proročanske riječi vrte i vrte, a ja sam puno puta ljude pokušao uvjeriti da to nema veze s Bušićem i išao argumentirati. No ili te popljuju, ili kažu da nema veze, glavno da dobro zvuči. To što je čista izmišljotina, koga briga? Argumente za tvrdnju da to uopće nije ni Bušićev izričaj uvijek sam nalazio u tekstu pokojnog Milana Jajčinovića, kolege iz Večernjeg lista, koji je prije točno deset godina u Večernjaku objavio tekst pod naslovom “Lažnjaci o Bruni Bušiću”, a onda je taj tekst ponovno zaživio i u zbirci njegovih novinskih kolumni pod naslovom “Politička šahovnica”, koja je objavljena prije godinu dana. Taj Jajčinovićev tekst mnogi su preuzeli, širili i komentirali, ali do danas do mnogih još nije došao ili mnogi od tih koji šire navodne Bušićeve riječi ne žele čuti pravu istinu, jer im lažnjak “dobro zvuči”. Razlažući argumente i razgovarajući s ljudima koji su poznavali Bušića, Jajčinović je citirao povjesničara Anđelka Mijatovića, izvrsnog poznavatelja Bušićeva opusa, koji se našao u društvu okupljenome oko tadašnjeg direktora zagrebačkog Zrinjevca Ante Ledića, inače poznatog iz doba osnivanja HDZ-a, pa prepričava Mijatovića: “Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik.
Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi ‘Imoćani’. Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio ‘da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću’, u što se osvjedočio knjigom ‘Imoćani’ u kojoj je ‘pronašao navedeni tekst’. Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim ‘u sjećanju’ Ante Matića!” Drugim riječima, najobičnija maštovita izmišljotina koja je nakon bezbroj ponavljanja kod mnogih postala živa istina. Bušić je, međutim, puno toga dobroga napisao i ostavio iza sebe, pa mu ne treba pripisivati nečije izmišljotine!