‘Noćas sam sanjao Zagreb i oficira meni nepoznate vojske’
Bio je 31. prosinca 1993. godine. Ponta do Muta, pijani Bajanosi pjevaju u pet popodne, sunce prži, vjetrić ćarlija, djeca se dovikuju, bubnjevi udaraju, šušte krošnje kolosalnih palmi, mi ležimo u sobama, poludrijemamo, poluspavamo, pa šetnja preko plaža kilometrima vrelim, mirisnim, spremnim da te zagrle, da odbaciš ego. Pustite me da utonem, da nestanem, da budem dio. Ne vjerujem više u sebe, vjerujem u sve.
Ponedjeljak, 3. siječnja 1994., sanjao sam Zagreb. Sanjao sam oficira neke meni nepoznate vojske kako prolazi kraj mene i psuje svoj posao. Probudio sam se i pomislio da se ćaletu nešto desilo, pokušavao sam dobiti Beograd, ali bezuspješno...
Početni kadrovi obećavaju. Riječ je o prvim u nizu arhivskih, iznimno vrijednih i nikada viđenih snimaka od kojih je satkan dokumentarni film “Praia do Ventu Eternu”, snimljen tijekom boravka Milana Mladenovića u Brazilu, obogaćen i njegovim dnevničkim zapisima. Snimljen je u vrijeme kada u njegovoj domovini bijesni rat kojemu se snažno i glasno protivio skupa s brojnim beogradskim umjetnicima, na žalost, bez uspjeha, pa ratna mašina melje ljude i prostor njegova djelovanja.
I situacija u Ekatarini Velikoj daleko je od idealne. Posljednjih nekoliko godina Milan duboko je nezadovoljan odnosima i situacijom u bendu, odnosom s tadašnjim menadžerom, osjeća se usamljeno jer nije više imao sugovornike u toj priči i sve mu to počinje predstavljati teret, a sve manje zadovoljstvo do te mjere da je u više navrata ozbiljno razmišljao da raspusti bend.
Odabrao je spakirati kofer i otputiti se preko oceana, kod prijatelja Mitra Subotića Sube, na kraj svijeta, gdje otpočinje njegovo spiritualno, glazbeno i emotivno putovanje na kojem kamera hvata fragmente njegove prisutnosti dok u drvenoj kolibi odsutno prebire po žicama gitare, golog torza, u kratkim hlačicama, bosonog, dok drijema na stražnjem sjedištu auta koji ga odvozi do obližnjeg vodopada u koje ulijeće poput razdragana djeteta, dok sa slamnatim šeširom noću pleše sambu uz vatru na pješčanoj plaži gdje pun novopronađene nade dočekuje novu, 1994. godinu.
Točno 11 mjeseci poslije bio je mrtav. Iz bitke s galopirajućim rakom pankreasa izišao je poražen, a njegov brazilski prijatelj Mitar Subotić Suba, vrhunski glazbenik i producent, poginuo je četiri godine poslije, u studenom 1999. godine, kada je na dan promocije novog albuma pokušavao spasiti materijale u požaru u svojem studiju u São Paulu.
U “samo par godina za nas”, napuštali su ovaj svijet jedan za drugim, potom i cijela postava EKV-a, time je ovaj dokumentarni film autora Đorđa Marjanovića iznimno važan i rijedak artefakt, prije nekoliko dana premijerno je prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti pred zagrebačkim prijateljima, kolegama, partnerima i suradnicima. U istoj prigodi predstavljen je i album “Angel’s Breath” koji je originalno izašao nekoliko tjedana nakon Milanove smrti 1994., ali ratne okolnosti utjecale su na to da album poslije nije ozbiljno promoviran. No, 26 godina poslije objavljen je s remasteriranim snimkama na CD-u i bogato opremljenom vinilu, kao epitaf plodnoj brazilskoj suradnji Milana i Sube, te kao rezultat zajedničkih napora zagrebačkog izdavača Croatije Records, beogradske Zadužbine Milana Mladenovića