Netko kao da je ‘98. odlučio: ‘Hrvati, dosta je, nećete dalje od 3. mjesta!’
Sjećanja legendarnog igrača vatrenih Aljoše Asanovića na susrete s Francuzima
Mogli bismo ovaj tjedan nazvati Aljošinim. Najprije u srijedu Francuska, reprezentacija koja nam je odavno crna mačka, i koja je 2000. godine Asanovića ispratila u mirovinu, a u subotu se navršava 30 godina od prvoga njegovoga nastupa za Hrvatsku, i prvoga, povijesnoga pogotka protiv Amerikanaca.
Aljoša Asanović (54) jedan je od najvećih nogometaša koji su ikada zaigrali za Hrvatsku. Ukupno 62 nastupa, tri pogotka u deset godina igranja (1990.-2000.), nekoliko antologijskih asistencija, poput Vlaoviću protiv Turske u Nottinghamu ili Šukeru protiv Francuske u Parizu, dok niti jedna statistika ne bilježi koliko je puta u ta 62 nastupa suparnika nasadio na svoj tvrdi, šiljasti lakat. Dovoljno je reći Vatreni lakat, i svi će znati o kome se radi.
U Cannesu bio sa Zidaneom
Aljoša Asanović najznačajnije je godine svoje karijere proveo u Hajduku i u – Francuskoj. Sezona u Metzu (1990.-1991.), pa sezona u Cannesu (1991.-1992.), pa dvije u Montpellieru (1992.-1994.). Nauživao se Aljoša neodoljivih francuskih vina i kuhinje, topline i glamura Azurne obale, a Francuze počastio prvoklasnim nogometnim izvedbama.
- Francuska je divno razdoblje moje karijere. Igrao sam, među ostalim, s mladim Zidaneom u Cannesu, pa Brunom Belloneom, Yannickom Stopyrom, Louisom Fernandezom... Došao sam u Cannes nakon što je Mlinka otišao, nosio sam desetku, ne sjećam se koji broj je tada imao Zidane – prisjeća se Asanović i nastavlja:
- Na žalost, dok sam bio u Montpellieru morao sam na operaciju mišića, te četiri mjeseca nisam igrao. To je jedina neugoda moje klupske karijere u Francuskoj.
Okrenimo se francuskoj reprezentaciji, momčadi koja je i u vaše vrijeme vatrenima bila nepremostiva prepreka. Tri puta igrali ste protiv Francuza, 1998., 1999. i 2000., i sva tri puta izgubili. Najbolniji je sigurno bio poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva, 1:2. I umjesto da i dan danas slavimo vašu asistenciju života, mi i dalje plačemo zbog neumoljivoga Thurama.
- Znate kako gledam na tu utakmicu? Kao da je netko rekao: ‘Hrvati, dosta je bilo, dosta vam je treće mjesto!’. Jer, poznavajući nas i naš mentalitet, tko zna bismo li mi uopće mogli apsorbirati da smo svjetski prvaci. A ja i danas mislim da bismo mi postali svjetski prvaci da smo ušli u finale! No, život je takav, stvari nekada ne idu kako ste si zamislili. Evo, i 20 godina nakon naše bronce, netko je opet kazao: ‘Hrvati, dovoljno vam je srebro, što će vam više od toga’. Nadam se samo da nećemo opet dvadeset godina čekati na jedan takav uspjeh – priča Aljoša.
Treća Asanovićeva nesretna epizoda protiv Francuske dogodila se u svibnju 2000. godine kada je cijeli maksimirski stadion, posprednim ‘ole, ole’ nakon svakoga dodavanja tricolora, navijao protiv Hrvatske, u porazu 0:2 (strijelci: Pires, Trezeguet). Bio je to okidač za Aljošin oproštaj od hrvatskog dresa.
- Da, baš sam se jedno osjećao na toj utakmici. Nije bio pun stadion, pa se sve s tribina čulo i zaista me pogodilo, pa sam se odlučio oprostiti. Žao mi je bilo u tom trenutku donijeti tu odluku, ali baš mi je prekipjelo. Jednostavno, nisam mogao prihvatiti kako se kod nas uspjeh tako malo cijeni i tako brzo zaboravlja. Ma, ta jalnost će nas uništiti. Pa, ljudi moji, nismo mi Njemačka, koja ima 80 milijuna stanovnika ili Francuska sa 70 milijuna, mi ne ‘štancamo’ svjetske prvake. A opet, mi smo svjetski fenomen u nogometu i za mene podrška našoj nogometnoj reprezentaciji nikada ne bi ni trebala biti tema – kaže Asanović, pa na istome valu nastavlja:
- Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da se naša reprezentacija nije plasirala na Europsko prvenstvo. Sve što je ona s izbornikom Dalićem ostvarila vrijedno je divljenja i svakoga respekta. Pa i unatoč svjetskome srebru, za mene je uvijek prioritet plasman na veliko natjecanje. Istina, tim drugim mjestom visoko smo podignuli letvicu, sada smo svima ‘crvena krpa’, i s tim se trebamo znati nositi.
Kako vam danas izgleda hrvatska reprezentacija, u svjetlu novih okolnosti nakon odlaska Rakitića?
- Polako ide smjena generacija i taj proces jednostavno moramo prihvatiti. Kao što moramo prihvatiti i činjenicu da iz bioloških razloga neće još dugo gledati ni kapetana Modrića. Znate, naši ljudi, kakvi već jesu, uvijek će naći neku zamjerku, ali naša reprezentacija i dalje pokazuje da ima kvalitetu. Ona zaslužuje podršku, i ja i dalje uz nju mogu samo guštati – kaže Aljoša.
Kako protiv Francuza? Opet nam dolaze kao svjetski prvaci, kao veliki favoriti.
- Da, eto Francuzi su nažalost crna mačka i ovoj našoj generaciji, kao što su bili i mojoj. A uvijek je zanimljivo igrati protiv njih. Evo, Portugal je, odigravši 0:0 u Parizu, pokazao da se i Francuze može zauzdati. Ako imaš čvrsti blok, ako imaš svoj dan. Ali, nekada možeš imati i najčvršći blok na svijetu, a on ti protiv Francuza ne mora ništa značiti, jer imaju izvanserijske igrače – naglašava Asanović.
Jedva su me pustili na SAD
Na kraju, jednoga se francuskoga nogometnoga dužnosnika rado sjećate. Nekadašnji predsjednik Metza Carlo Molinari u listopadu 1990. godine odobrio vam je dolazak u Zagreb na utakmicu Hrvatska – SAD.
- Prošle godine, kada se Metz bio plasirao u prvu ligu, bio sam pozvan na njihovu proslavu, te sam se tamo susreo s Molinarijem. Bilo mi ga je drago ponovno vidjeti, jer me uz Metz vežu lijepe uspomene. On me, istina, isprva nije bio pustio na utakmicu s Amerikancima, jer smo dva dana nakon nje igrali prvenstvenu utakmicu. Kazao je kako me ne može pustiti, jer bih na putovanju izgubio puno vremena. Međutim, tada smo se sjetili da bih mogao u Zagreb privatnim avionom. U to vrijeme bio je luksuz unajmiti privatni let, ali to je bila jedina mogućnost da zaigram za Hrvatsku. Tako sam u Zagreb doletio na dan utakmice, te protiv Amerikanaca odigrao 60-tak minuta. Nisam ni dočekao kraj utakmice na stadionu, nego sam odmah išao na aerodrom kako bih do ponoći stigao natrag u Metz – zaključio je Asanović, danas HNS-ov koordinator za dijasporu.
Zbog uvreda s tribina nakon poraza od Francuza u Zagrebu 2000. godine odlučio sam se oprostiti od reprezentacije