STOŽER JE IZMEĐU ČEKIĆA I NAKOVNJA ŠTO GOD ODLUČIO

Najgori je onaj pritisak pred oluju. Manje ili više svi ga osjećamo ovih dana, sluteći da najgore tek dolazi, u zdravstvenom i/ili gospodarskom obliku. Brojke ne slute na dobro. Prema posljednjim dnevnim podacima Worldometera, broj zaraženih je nakon rekordnih 110.000 u prošli crni petak, narastao na čak 134.695 novozaraženih, a trendovi kažu da bi danas porast ugroze mogao biti i veći. I broj mrtvih u europskim zemljama bilježi porast sa 1117 na 1307 slučajeva. Nije to ni blizu crnim brojkama od proljetos, ali evidentno raste broj oboljelih kojima je potreban bolnički tretman pa su opravdana strahovanja od rasta broja žrtava, ne samo od COVID-19 nego i zbog te infekcije kako će epidemiološki i zdravstveni sustav biti opterećeniji. Pred nama su dani kad okolnosti idu na ruku virusu. Psihološki padamo. Društvo se sve radikalnije dijeli na one “za” i “protiv” mjera i Stožera, dijalog je sve besmisleniji, argumenti logike i autoritet znanja i struke sve manje znače, svatko je sebi najvažniji, javna komunikacija, pa i ona politička i medijska, oslobođena je gotovo svih skrupula pa se nerijetko po osjećaju odgovornosti za izgovoreno ne razlikuje od one na društvenim mrežama. Relativizira se i politizira doslovno sve. Notorne gluposti postaju istine koje “režimski” epidemiolozi, liječnici, znanstvenici i novinari taje od puka, ne samo u Hrvatskoj. Sitni prkosi, pretjerivanja i pakosti ili verbalna junačenja dužnosnika, političara, novinara i drugih javnih osoba, daju sve više prilike odušcima agresije i vulgarnosti.

Tako je i provociranje polemike o nošenju maske pred kamerama ekipe N1 i, kako se pokazalo i ovaj put, nepokolebljivom Alemkom Markotić, bilo začinjeno vulgarnostima, te naredbom ničim izazvanog prolaznika dobermanu “Sjedi, čekaj napad!”. U pozadini svega zapravo je netrpeljivost prema Stožeru koju su dobrim dijelom neodgovornim sitničarenjem i pretjerivanjima skrivili i novinari, potičući “kritiku” osobnim argumentima. Članovi Stožera rade iznimno odgovoran posao i sve vrijeme se nalaze između čekića i nakovnja, između onih kojima je dosta svakojakih redukcija života i onih koji strahuju za najmilije, te im je dosta sebičnih i nerazumnih egoista koji drže do svojih sitnih zadovoljstava i prave se pametniji od čitavog svijeta koji nosi maske, drže se razmaka i drugih mjera. Što god odluče, nekome nije dobro. •

Sve ide na ruku virusu. Psihološki padamo, podjele ‘za’ i ‘protiv’ mjera radikaliziraju se, logika sve manje znači...