Ljudima treba govoriti da imaju pravo biti drukčiji
Koji je uzrok povećanja frustracija kod građana i kako se to može promijeniti
Niti su Hrvati imali povjerenje u institucije u socijalizmu koje su bile jednima majka, drugima maćeha, a ni danas. Hrvatska se ubraja u države EU u kojima je najniže povjerenje građana u institucije, koje je ključno za dobrobit svih građana. Dogodi se svako malo javno zgražanje nad korupcijom, govorom mržnje, nasiljem u društvu i nakon što naglo utihne kako se i pojavilo sve se opet vrati u kolotečinu i odvija na isti koruptivno- klijentelistički hranidbeni lanac u kojem najviše stradaju nedužni i najslabiji.
Strepimo od budućnosti
Zato se zapitajmo zašto se 20, 30 godina ne mijenja način funkcioniranja institucija, zašto u njima nije jednak tretman svih građana bili siromašni ili bogati, ‘moćnici’ ili ‘obični smrtnici’ te što se događa u društvu u kojem u jeku epidemije svjedočimo izljevima verbalne agresije na stručnjake poput prof. Markotić koja nikad nasilno ne komunicira, nego samo radi svoj posao, najbolje što zna. Je li problem i u tome što prema Eurofoundu polovica građana strepi od pogoršanja financijske situacije, pa rastu frustracije, a po povjerenju u vlast smo na začelju EU. Imamo tek 40% građana optimističnih glede budućnosti, dok je u Danskoj više od 70% optimista, u Irskoj, Austriji, Finskoj, Litvi više od 60%, a i po mentalnoj dobrobiti građana smo među osam najlošijih država EU. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, voditeljica Centra za istraživanje kvalitete življenja Instituta Pilar, ističe da kod nas povjerenje u institucije pada u posljednjih 20 godina, a drastično posljednjih deset, dok je najniže u pravosuđe. – Istraživanja u posljednje vrijeme pokazuju da je povjerenje u institucije ključno za dobrobit građana i zato je društvena dobrobit najveća tamo gdje institucije rade svoj posao, a kod nas ga rade samo deklarativno. Skandinavci se ubrajaju u najsretnije narode na svijetu jer imaju učinkovite, transparentne institucije i dobru socijalnu skrb o građanima. Većini ljudi je, bez obzira na to koliko materijalno (ne)imali, najvažnije da su materijalna bogatstva pravedno raspoređena, a kod nas nisu – kaže Kaliterna Lipovčan i dodaje da je povjerenje građana u pravdu ključno.
A što o institucijama ove zemlje i građanima misli psihijatar Ante Bagarić? Oni koji vode institucije čine sve, kaže, da se što manje građana uključi u njih, što je pogrešno jer se tako stvaraju pobunjenici, isključeni iz društva. – Vlada velika zalutalost nas građana jer mi smo svi država i ovo društvo. U današnjoj kulturi nema dijaloga jer se dijalog smatra slabošću. U društvu vlada atmosfera u kojoj treba nametnuti rješenje nadglasavanjem jer, ako imam 51% u Saboru ili u tvrtki, sve je moje i ne trebam dijalog, što je primitivno i sirovo. I mi građani prodali smo svoja prava onog trena kad u institucije idemo preko veze i znamo da će netko drugi koji je bio na redu prije nas neopravdano čekati. Svaki put kad se negdje proguramo preko reda doprinosimo tome da društvo tone, što je pogubno za sve – kaže Bagarić. Posljednjih desetljeća svjedočimo, dodaje, agresivnoj komunikaciji različitih aktera u društvu, prijetnjama, ucjenama...
Kultura dijaloga ne postoji
– Godinama smo gradili vulgarnu komunikaciju u kojoj je dopušteno sve pa, ako se netko ne slaže s nama, nazovemo ga neznalicom, propalicom, budalom, izdajnikom, neprijateljem... Ne znamo razgovarati o našim razlikama s poštovanjem, niti o tome što je dobro i loše u društvu, zdravstvu, školstvu, htjeli bismo da svi misle kao mi, a ako ne misle, vrijeđamo ih. Nemojmo uvjeravati ljude da je sve idealno kad nije. Nasilna komunikacija, nedostojna zrelih ljudi prisutna je dugo u društvu, obitelji, medijima, Saboru, koji bi trebao biti majstorstvo govora, a ne onog regresivnog, nezrelog. Ne čuje se u nas poruka javnih osoba i političara “ljudi imate pravo biti različiti”, htjeli bismo da svi isto misle, što je nemoguće. Sad svjedočimo posljedicama takve komunikacije u kojoj nema dijaloga i poštovanja razlika i trebat će puno napora da se to promijeni. Tako odgajamo i djecu, ne učimo ih empatiji, nego da se guraju drskošću i bezobrazlukom, a zbog verbalne i fizičke agresije stradaju nedužni – kaže Bagarić.
Ljiljana Kaliterna Lipovčan: Društvena dobrobit najveća je tamo gdje institucije rade svoj posao Ante Bagarić: Ne znamo razgovarati o tome što je dobro i loše u društvu, zdravstvu, školstvu