Mise su u dvorištu stradale crkve, no dolazili bismo i da je snijeg do koljena
Potres koji je ranio središta podsljemenskih župa, ističu vjernici, nije nam slomio duh
Temperatura se spušta ispod 10 stupnjeva, svakog bi trena mogla pasti kiša, no njih to ne muči pretjerano. I da je snijeg do koljena ili olujni vjetar, kažu, nastavili bi dolaziti. Gotovo je sedam mjeseci prošlo otkako je potpuno devastirana crkva Svetog Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu, epicentru potresa, a vjernici od tada misu slave na otvorenom, na klupama u dvorištu. Sad kad je zahladilo, dolaze s više slojeva odjeće, a katkada i kišobranima. A stiže i zima, možda i snijeg. Gdje će se onda okupljati?
– Opet ćemo biti ispred crkve – smije se župnik Josip Đurbek. Zbog potresa je, kaže, u takvome stanju da bi se svakog trena mogla srušiti, a ne postoji mogućnost da će se vjernici jednog dana u nju vratiti. Planira se zato gradnja montažnog objekta koji bi trebao poslužiti dok se ne utvrdi gdje će biti budući duhovni dom Markuševčana.
– Čekamo da konzervatori kažu svoje. Kaptol ili struka će odlučiti hoće li se crkva rušiti ili ne. Ali ako se i obnovi, sigurno je da se ovdje više neće moći služiti misa – govori velečasni.
Rupa u krovu kao nož u srce
To što su ostali bez crkve teško pada župljanima koji su se ondje krstili, pričestili, krizmali i sklapali brakove. Za župu koja povijesne korijene vuče još od kasnog srednjeg vijeka gubitak sakralnog centra, kaže Verica Herceg, udarac je od kojeg se teško oporavljaju.
– Ova je crkva nama u Markuševcu sve. Svaki put kad dođem, na rubu sam suza jer teško mi je gledati je tako razrušenu – dodaje Nada Kovašić.
To je samo jedna od župa na području Podsljemena koje su u
Otkako je zahladilo, navlače više odjeće. Hoće li se devastirani sakralni objekt obnavljati, još nije poznato, no planira se gradnja montažnoga, a to bi trebalo biti rješenje i za ostala naselja
potresu ostale bez duhovne “žile kucavice“. Nekoliko kilometara istočnije, u Granešini, nalazi se Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, neogotičko zdanje koje je 1887. projektirao Hermann Bollé. Sagrađena je na temeljima stare crkve koja je u potresu 1880. sravnjena sa zemljom. Danas jedva stoji jer se crta rasjeda nalazi točno ispod nje, na dubini od nekih pet kilometara.
– Prvi sam ušao u crkvu, nekih 20-ak minuta nakon udara. I vidio sam samo prašinu jer se cijeli svod srušio. Pojurio sam tada sa župnikom sporednim putem do svetohraništa da spasimo Presveto, a uzeli smo i Gospu Granešinsku, kip iz 15. stoljeća, te statuu Gospe Fatimske. Na sreću, ti su predmeti preživjeli – opisuje župljanin Mario Ivanović. Vjernici
su u mjesecima nakon potresa misu slavili u prostoru ispred crkve, zaštićeni zelenom ceradom od vrućine i kiše, a kad su došli hladni dani, preselili su se preko ceste, u Duhovni centar u sklopu samostana sestara Kćeri božje ljubavi.
– Gubitak crkve udarac je koji je teško opisati. Mnogi od nas u njoj su proveli neke od najsretnijih trenutaka, a i ponos nam je to što svi Granešinu poznaju po “žutoj crkvi”. Za mene je ona središte naselja, našeg identiteta, i vlastitog života – kaže Ivanović.
Što će se dogoditi s granešinskom crkvom, još nije poznato, a priča se, dodaje, da će se kao kulturno dobro restaurirati i pretvoriti u muzej.
– Već se počela graditi montažna crkva i nadamo se da će biti gomo tova do prosinca. A sve što znamo o budućnosti jest da je kardinal Josip Bozanić pri posjetu župi rekao da će se u blizini sagraditi nova crkva – kaže Ivanović.
Od svih podsljemenskih crkava, pak, najteže je stradala ona u Čučerju. Crkva Pohoda Blažene Djevice Marije poznato je marijansko svetište i prva stanica hodočašća prema Mariji Bistrici, a usto i jedno od najstarijih prošteništa u Zagrebu. Sam objekt star je 300 godina i duboko utkan u povijest Čučerja i sjećanje stanovnika tog naselja. Prizor nakon potresa, s velikom rupom umjesto zabatnog zida na krovištu, za mnoge je zato bio kao nož u srce.
– Nastojimo što prije zatvoriti crkvu jer se unutra još nalaze orgulje i neprocjenjive umjetnine koje moramo sačuvati. Planirapočeti i s radovima na montažnom objektu, a samu crkvu konzervatori nastoje obnoviti jer je kulturno dobro, ali to bi moglo biti jako skupo – kaže velečasni Marko Torbar, koji je na čelo župe došao prije mjesec dana. Misu slave u kapelici u Dankovcu, u koju stane oko 50 ljudi. Većina tako mora ispred nje slušati propovijedi preko zvučnika i žao im je što će proces obnove trajati.
– Zadnji put crkva je bila zatvorena tri godine, no sad bi se to moglo otegnuti i na cijelo desetljeće. Zabrinjava nas to – kaže Damir Zrinski, a Franjo Ivatek i Stjepan Ćuk-Budak objašnjavaju kakvo značenje župa ima za stanovnike Čučerja.
– Mnogi dolaze k nama na veliko proštenje za Gospu, a privlači ih i ljepota crkve – ističe Ivatek.
Marina Šturlić, koordinatorica župnog Caritasa, dodaje da je crkva dio imidža naselja.
– Mislim da ju je potrebno sačuvati i pretvoriti u podsjetnik na ove teške dane, a uz nju sagraditi novu – govori.
Ljudi su na prvom mjestu
No, slažu se vjernici iz svih triju župa, iako su ostali bez crkava koje su stoljećima bile dio njihove kulture, povijesti i svakodnevnoga života, optimizam ih nije napustio. Objekti u koje su dolazili uništeni su, ističu, no kao vjerska zajednica i dalje su jaki, ako ne i jači. U danima nakon potresa međusobno su si pomagali, a jedni druge podržavaju i danas. Sretni su, kažu, što se imaju gdje okupljati, makar i u dvorištu.
– Na kraju, Isus je propovijedao među stablima. Njemu nije trebala crkva, a bez nje ćemo nekako nastaviti živjeti i mi – kaže Branko Rimac iz markuševečke župe. Osim toga, napominju, potrebno je okrenuti se budućnosti, a trenutačno je važnije obnoviti domove stotina stanovnika podsljemenskog područja.
– Ljudi moraju biti prvi i za njih moramo učiniti sve što možemo. Tek onda ćemo se posvetiti obnovi crkve – zaključuje velečasni Torbar.