Ide drugo poluvrijeme, a ako doživim produžetke, prijeći ću i stotu godinu

Nagradu Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo dobio je istaknuti hrvatski glumac Filip Radoš, prije gotovo 62 godine rođen u Aržanu kod Imotskog. Poprilično mlada osoba za nagradu za životno djelo jer dojma smo da se takvo odličje daje u nekim poznim godinama, pri kraju uspješne karijere.

Zato smo jednog od najpopularnijih brkajlija s TV ekrana i kazališnih dasaka na početku intervjua pitali kako je uopće doživio tu nagradu budući da je u “najboljim godinama”?

Nisam je očekivao. No predložila su me oba moja kazališta, GKM i HNK u Splitu, Šahovski klub Aržano i Mjesni odbor s Općinom Cista. Čovjek se uvijek nada, ali baš nagrada za životno djelo?! To je kao u nogometu. Očekujem drugo poluvrijeme, a ako doživim i produžetke, prijeći ću stotu.

Zašto su posljednjih godina gostovanja vrlo rijetka? Prvi je put na ovogodišnjem Splitskom ljetu ostvarena koprodukcija HNK i GKM-a. U čemu je problem?

Ova naša dva splitska kazališta ne gostuju zbog scenografije. Sada je scenografija takva da s njom ne možeš nikamo putovati. Svatko liječi sebe, uguši glumca! Davno sam s pokojnim Ilijom Zovkom igrao u komadu “Ženici” u kojem nema scenografije. Samo malo reflektora. I sjećam se gostovanja u Širokom Brijegu kada nam je jedan čovjek rekao: “Ja sam došao čuti riječi i vidjeti vas, a ne gledati kauč i stolicu. To imam i doma.”

Kako ste uopće postali glumac? Ima li nečega u “genima kamenim”?

Sigurno je nešto u genima. U Aržanu smo imali dobro opremljene kabinete, održavale su se radionice za glumačke i filmske produkcije, djelovale literarna, dramska i druge sekcije. Montirali bismo bijelo platno i gledali filmove. Imao sam dvanaestak godina kad sam prvi put na velikom platnu gledao “Divljaka” s Marlonom Brandom. Tu me štrecnulo. Prvu ulogu dobio sam u GKM-u Split, u predstavi “Dogodilo se u zbornici”. Imao sam šesnaest ili sedamnaest godina.

Jako su pamtljivi likovi koje ste kreirali u TV serijama, naročito “Stipe u gostima” i “Vaši i naši”, a bilo je i reklama?

Reklame donose uspjeh, a prvu sam snimio prije četrdeset i pet godina. Stvarali su promidžbeni katalog za šarene stolnjake poduzeća “Jugovinil”. Snimalo se na izvoru rijeke Žrnovnice. Ja mlad, zgodan, nadobudan, a oko mene lijepe ženske. Jedno vrijeme sam non-stop bio na televizijskom ekranu pa su mi spočitnuli da još samo nedostaje da iskočim iz paštete. Kad poslije nekoliko dana zovu iz PIK Vrbovec da napravim reklamu za paštetu! I pristao sam. Za livanjski sir snimao sam reklamu u Sloveniji. Bilo je to unosno.

Pristajem na sve ispred kamere što je zakonom dopušteno.

Mnogi kažu kako vi ne glumite, da ste u prirodi onakav kakvog vas vidimo na sceni. Što je za vas gluma?

Pirandello kaže da je bitno biti čovjek, a onda glumac. Što će grdelinu velike škole? Glumac ćeš ili biti ili nećeš. Za mene je gluma ozbiljna, dogovorena igra. Mora biti uvjerljiva. Ne volim prenemaganje. Nastojim sve postići što jednostavnije. Kod mene je “dobar dan” – “dobar dan”.

Među najstarijim ste glumcima u ansamblu HNK Split. Što savjetujete mladim kolegama?

Trenutačno sam najstariji dramski glumac u teatru. Bez obzira na razlike, s nekima i od gotovo četrdesetak godina, odlično se nadopunjujemo. Zovu me “tetak” ili “strikan”. Govorim im kako će ih jedino rad dovesti na željeni cilj kao i pošten odnos prema tekstu, partneru, instituciji. I naravno, poštovanje. Ne volim minoriziranje ni omalovažavanje, kao što

DA NISAM GLUMAC, bio bih mesar. Iako, i kirurgija me opasno privlačila. Ali dogodila mi se sreća. Postao sam novo lice, jedno brkato čudovište. I sretan sam. Moj moto je upornost, samo rad i opet rad. I poštenje i učenje od boljih, kaže Filip Radoš

NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO između ostalog zaslužio je i legendarnim ulogama u seriji “Stipe u gostima” i kultnom filmu “Oprosti za kung fu”