Tjeskobno je ovih dana na Markovu trgu. I barokni zatvor ipak je zatvor

Trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta – i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati da je dosta. Tako je pjevao francuski šansonijer Charles Aznavour o odbačenim ljubavnicima, koji nisu imali ponosa da se povuku bez suza, a mogao je i o odbačenim političarima. Recimo, Ivanu Viliboru Sinčiću. „Pred sudbinom svojom koja sve ti uze, kad već ništa nemaš, kada sve si dao – trebalo bi znati skriti svoje suze. No ja, srce moje, ja to nisam znao“, tako je rekao Aznavour, a mogao je i Sinčić kad se prije mjesec dana dovezao pred Banske dvore s gomilom lubenica koje je onda razbijao na crvenom tepihu. Izabrao je četvrtak, dan kad se sastaje Vlada i ima novinara na Markovu trgu. Kako je bio sretan, od ushićenja se popeo čak na krov kombija, da bude viši kad već nije velik. Džaba mu plaća eurozastupnika kad ga u Bruxellesu nitko ne šljivi, i nitko mu ne gura u Belgiji mikrofon pred usta da čuje njegove ispraznosti. Marginalizaciju na parlamentarnim izborima nije podnio muški kao Dragutin Lesar, čiju je Laburističku stranku pomeo baš Sinčić. Ali Lesar je imao ponosa, povukao se bez suza, samo je promrsio rezignirano, čulo se razgovijetno na televiziji:„Sada je Živi zid u modi.“A Sinčić, koji je došao s modom, s modom je i otišao, i uzalud je prije dva tjedna istovario tonu soli pred Ministarstvom gospodarstva. To je sol koju si sam trlja u rane, povrijeđen time što je vraćen u beznačajnost iz koje je sasvim slučajno izvučen.

„A što ako drugi put ne budu lubenice?“pitao je prije točno mjesec dana premijer Plenković potpredsjednika svoje Vlade i ministra policije. Što mu je Davor Božinović odgovorio, ne znam, ali vidimo da nije ništa poduzeo. Za komičnim pokušajem Sinčića da se iz poraza vine u pobjedu, da jednim teatralnim potezom postane državna vijest, uslijedio je tragični pokušaj, ali s istim ciljem. Sinčić je bio izašao iz fantasy filma, u kojem superjunak s plaštom izbori pravdu jednim herojskim potezom, a nesretnik iz Kutine izašao je iz kompjutorske igre, gdje se sve rješava beskonačnim nizovima rafala – nažalost, u stvarnosti imate samo jedan život pa, kad ga izgubite, nema gumba za restartanje.

Nastrijeljen policajac na ulazu u Banske dvore, izrešetana fasada Vladina sjedišta, propucani prozori – sve to u pohodu jednog jedinog očajnika, koji je bio toliko rastrojen da je napao Banske dvore u ponedjeljak u 8 ujutro, kad tamo nikog nema, umjesto u četvrtak, kad se ministri okupljaju. Ponedjeljak je i inače loš dan za Markov trg: jednog ponedjeljka, 2008., ali u 14 sati, u saborska vrata zabio se Yugom rastrojeni 34-godišnji branitelj, ozlojeđen jer mu nadležni nisu dali status ratnog vojnog invalida. Tada nije bilo ni žrtava, ni štete, ni posljedica: sve do ovog ponedjeljka mogli ste normalno autom proći pokraj Sabora i tako si skratiti put ako vam se nije dalo voziti oko njega.

Ali sad se otkrilo da zgrada Vlade nema sobu u kojoj u pričuvi čuče specijalci, nego je sve prepušteno policajcu koji kunja pred vratima, kao sporopokretna meta; da nema sanitetske službe u kući nego su se zaustavila ambulantna kola koja su slučajno naišla, bez liječnika; da ne postoji protokol o uzbunjivanju nego su službenici znatiželjno otvarali prozore da vide tko puca, pa samo slučajno nije bilo više stradalih.

Da se policija iskupi, zatvorila je Markov trg, ogradila ga i zauzela posvuda položaje, pa se državni vrh iznenada našao kao u zatvoru. Ne strepe od ponosnih, kojima je svega dosta, koji su otišli zauvijek, susprežući suze; strepe od cendravaca koji ponosa nemaju.

Prije dosta godina nabasao sam i ja pred Banske dvore, ali ne u dešperatnom prosvjedu, nego sam šalabazao sa svojom djecom predškolske dobi. Čim je sin spazio policajca na ulazu, oduševio se i rekao mu: „Idi lovi lopove.“Policajac se nasmijao, odmahnuo rukom i rekao mrtav-hladan: „Svi su unutra.“Sada je ta opuštenost nestala. Saborski zastupnici već dugo pokazuju da je protest pred Banskim dvorima cool, da se tako skuplja divljenje internetskih trolova i dolazi u medije; i Sinčić je krenuo u tu žetvu, a i nesretni samoubojica od ovog tjedna posmrtno dobiva podršku od polusvijeta s interneta, kao i od prominentnih političara s desnice, koji prizivaju još napada. Naoružani i oklopljeni čuvari na Gornjem gradu našli su se u situaciji u kojoj je bio Clint Eastwood u filmu „Na liniji vatre“, gdje glumi predsjednikova tjelohranitelja pred teškom dilemom: je li spreman primiti metak za čovjeka koji je lošiji od njega? Tjeskobno je ovih dana na Markovu trgu. I barokni zatvor ipak je zatvor.