Samodopadni Milanović ukrao šou pravim akterima afere Janaf
Peti hrvatski predsjednik ima originalnije izričaje i raspolaže bogatijim rječnikom od velike većine naših političara, ali ubuduće u svom outputu može biti puno bolji i pristojniji nego što je to bio u posljednje vrijeme
Sou je bio nezaboravan, ali za sve je bolje da se ne nastavi. Kulminacija afere Janaf je u usporedbi s većinom sličnih zbivanja, onih s druge strane zakona i ćudoređa koja izazivaju veliku pažnju javnosti, trajala dugo. Prašina se spustila nekoliko dana prije razmjerno smirenoga intervjua predsjednika Republike u emisiji HRT-a „1 na 1“
14. listopada. Puna tri tjedna mediji su najviše izvještavali upravo o toj aferi, a građani su na društvenim mrežama, u kafićima i sličnim mjestima više od svega drugoga, čak i vezano za eskaliranje epidemije koronavirusa i pripadajuće socijalne tegobe, razglabali o njenim sadržajima i akterima. No valja se zapitati: što je doista od 17. rujna do
9. listopada dominantno zaokupilo pažnju javnosti; o kome su građani vezano za tu aferu ponajprije razmišljali i raspravljali? U žarištu pozornosti unatoč seriji doista upečatljivih i društveno potresnih okolnosti (sakrivanje nekoliko milijuna kuna u automobilima, bacanje mobitela kao dokaznoga materijala u rijeku, nošenje torbe ispunjene novčanicama na zabave muške elite radi „podmazivanja“i slično) ipak nisu bili problemi korupcije i kriminala, nego je javnost bila dominantno usmjerena na verbalna razračunavanja između vršnih pripadnika političke i (nešto manje od toga) medijske elite. Isto tako, najveću pažnju nisu dobili posrnuli javni direktor Dragan Kovačević, nepažljivi privatni poduzetnik Krešo Petek i drugi izravni protagonisti te afere, nego izvjesni stupovi društva, a najviše blagoglagoljivi predsjednik Republike. U skandalu obilježenom trikovibenda ma navlastitima za klijentelističke malverzacije i pripadajući kriminal bijelih ovratnika, najrazglašeniji je postao – poštenjak. Ili barem osoba za koju se u većem dijelu javnosti veže takva percepcija. Zoranu Milanoviću neke se nepodopštine mogu zamjeriti, ali ne i to da je kvaran političar i čovjek sklon posezanju u javna sredstva. Prije godinu-dvije pojedini su upozoravali na navodno mutne poslove vezane za njegovu tvrtku, ali da je u tom dimu bilo neke vatre, „Zoka“ne bi pobijedio na predsjedničkim izborima (suparnici i njihovi suradnici bi već to znali iskoristiti) i slijedom toga uspjeha radio posao svoga života. Milanović, stječe se dojam, doista uživa u obnašanju svoje sadašnje političke dužnosti, koju očito najviše shvaća kao brigu oko djelovanja državne vlasti; tu brigu izražava otvoreno, ne ustručavajući se upućivanja kritik, ma na koga se one odnosile. Zbog razmjerno malih ovlasti predsjednika Republike i ne baš previše za to vezanih aktivnosti, on ima velike mogućnosti za ono što napose voli – česte, gotovo svakodnevne javne nastupe s visoko postavljene političke tribine. Kao inteligentan političar i originalan govornik, on zna komunicirati na različite načine kako bi postigao političke ciljeve i zadovoljio svoje specifične porive. Već dugo vremena pratim njegove javne nastupe pa u tome uočavam sljedeći obrazac: kad je u pohodu za osvajanje vlasti, najviše koristi inkluzivnu (uključujuću) retoriku i protivnicima upućuje racionalne kritike dominantno vezane za ono što su rekli ili učinili; stabiliziran na vlasti, bilo kao predsjednik stranke, premijer ili predsjednik, prije svega rabi ekskluzivnu (elitističku) retoriku i napada „ad hominem“. Pri posljednjem intenzivno koristi patos (djelovanje na emocije i raspoloženje) i etos (pozivanje na svoju vjerodostojnost) kao načine uvjeravanja publike.
Korištenje pop-kulture
Dug je popis političara i drugih javnih ljudi koje su kao osobe u posljednjih nešto dulje od desetljeća bile mete političkoga mitraljiranja Milanovića. I osobno imam neko iskustvo vezano za to (Vjerana Zuppu, Davora Gjenera i mene je još ujesen 2009. nakon naših kritika politike tadašnjega vodstva SDP-a uz ostalo nazvao da smo „salonski šminkeri“koji „liječe svoje komplekse“), ali me kao javnoga čovjeka svjesnoga neumitnosti dobivanja različitih kritika takvi „udarci ispod pojasa“nisu potresli. U žestokom komuniciranju za vrijeme kulminacije afere Janaf Milanović se obrušio na saborske zastupnice Daliju Orešković, Marijanu Puljak i Radu Borić, pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, intelektualca Žarka Puhovskog, zastupnika i kandidata za gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, novinara Nevena Barkovića i neke druge javne osobe i (njihove) organizacije. Okolnost da je većina navedenih „žrtava“tih Milanovićevih napada lijeve i liberalne političke orijentacije nije prema mom sudu pokazatelj njegova naglog skretanja udesno: „na red“će ubrzo (kao kad je zbog majica s natpisom „za dom spremni!“napustio proslavu 25. obljetnice akcije Bljesak) doći i desničari. Zoka poglavito voli javnu borbu kojom se naslađuje uzbuđenja vazda željan dio javnosti, a za uspjeh u takvom fajtu nužno je zauzeti dobru poziciju, u ovom slučaju – postaviti se na političkom centru i otud odašiljati poruke kritika u različitim smjerovima.
U nekim od svojih zamjerki istaknutim političkim akterima i institucijama on je po sudu mnogih u meritumu stvari bio u pravu (npr. da premijer ima obavezu i pravo ostvariti uvid u informacije bitne za sigurnost i funkcioniranje države), ali način na koji ih je iznosio treba ocijeniti neprimjerenim. Evo nekih emocionalno otežanih riječi, uvredljivih nadimaka i drugih primjera za „tehnike“verbalnoga osobnog obračuna koje je koristio: samodopadne narikače, obični mali ometači, predvodnica kabale, fejkeri, jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni, ništarija, samodeklarirani ateistički agitator... Tome je pridodavao ocjene i fraze koje su vjerojatno proizvod njegova uskovitlanoga toka svijesti, poput „nije uspio složiti suvislu rečenicu“(za Predraga Grbina), „vi i mnogi drugi dolazite u Sabor odjeveni kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu“(zastupnicima „Možemo“), „dajte mu kocku šećera“, “Martin u Bruxelles, Martin iz Bruxellesa“(premijeru)…
U verbalnim eskapadama Milanović nerijetko rabi i artefakte iz popularne kulture. Tako je u vehementnom osvrtu na Tomislava Tomaševića (koji mu za napad na sebe nije dao razlog) i njegovu stranku citirao stih iz pjesme „Grad bez ljubavi“svoga omiljenog „Azra“: „Briga me, frajeri / za vaše reklame / ovuda su prolazili / i drugi prije vas“. Da sam na mjestu Senfa (nadimak Tomaševića), pomislio sam po čitanju toga istupa, odgovorio bih predsjedniku Republike za tu situaciju primjerenim citatom s početka hita
„Kad fazani lete“toga benda: „Zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico / mogućnost prosvijećenosti razdvaja te od / beskrajne žudnje za misijom…“. Ali srećom ili na svoju sramotu nisam na mjestu Tomaševića, vrijednoga i poštenoga mladog čovjeka koji se unatoč
defetističkom stanju duha kod nas ufa u popravak pohabanoga stanja grada i društva alatima demokratske politike.
U posljednjem citatu Johnnyja Štulića za slučaj Milanovića napose je znakovita poruka o „mogućnosti prosvijećenosti“. Takvu mogućnost, koja je vrijedna ne samo za osobu koja je nju ostvarila nego i za ljude s kojima komunicira, realno ne posjeduju svi ljudi ili je barem uslijed nejednakosti (distribucije) talenata te obrazovnih i drugih resursa nemaju u jednakoj mjeri. Izgleda da je kod nas danas realiziranje mogućnosti prosvijećenosti posebno slabo prisutno upravo kod vodećih političara. Mnogi pripadnici hrvatske političke elite ili – preciznije za većinu njih – „elite“u posljednje vrijeme jako oskudijevaju u širini pogleda i vjerovanja, znanjima i vještinama koje nisu usmjerene na zadovoljavanje egoističnih interesa nego na blagotvorno uređenje zajedničkoga života i sličnim kvalitetama. Imajući u vidu ključnu važnost komunikacije za politiku, oni koji se njome bave trebali bi svoje nepripadanje mračnom svijetu egoizma, neznanja i primitivizma izražavati jasnim i društveno konstruktivnim porukama, pritom ishodeći veliku pažnju javnosti.
Slabljenje integracije društva
Vodećih političara s vrelom prosvijećenosti u sebi iz kojega se može napajati mnoštvo pristaša, ali i mnogih drugih građana, sada je u Lijepoj Našoj osjetno manje nego u nekim ranijim razdobljima. Prošla su vremena u kojima su u Saboru i na drugim pozornicama vješto i upečatljivo, ali i s naglašenom brigom za opće dobro, istupale intelektualne i političke veličine kao što su (bili) Savka Dabčević Kučar, Vlado Gotovac, Ivica Kostović, Davorin Rudolf, Nikola Visković, Josip Kregar i pojedini drugi. U ovom mučnom vremenu kada dominiraju klimoglavci i mediokriteti, cinični populisti i njima slični, samo se za rijetke vodeće političare kod nas može ustvrditi kako doista izražavaju mogućnost prosvijećenosti, zbog čega izazivaju veliku pažnju javnosti. Smatram da Zoran Milanović posjeduje takav potencijal, što najviše pokazuje svojom originalnom i prodornom retorikom. Tako se iz njegovih usta, za razliku od komunikacijski sapetih i dosadnih Plenkovićevih ministara te nekih moralno besprizornih gradonačelnika, ne mogu čuti otrcane fraze poput „neka institucije rade svoj posao“; Milanović ima originalnije izričaje i raspolaže bogatijim rječnikom od velike većine naših političara; on nedvojbeno vještije od drugih u toj profesiji koristi zabavnu artistiku u politici, i slično. Upravo je u takvom komuniciranju jedan od ključnih razloga, uz nezadovoljstvo većine obične čeljadi riječju i djelom Kolinde Grabar-Kitarović, zbog čega je unatoč razmjerno lošim učincima Vlade kojoj je bio na čelu pobijedio na predsjedničkim izborima. Ali Milanovićevi nastupi u posljednje vrijeme, a naročito oni vezani za aferu Janaf, pokazuju kako se sve više gubi u labirintima svoje samodopadne (često korištenje toga pridjeva, uočavam, proizlazi iz njegove podsvijesti koja je lako moguće opterećena manijom veličine) i logorejom znatno opterećene javne komunikacije; u njoj su sukobljavanja i isključivanja evidentno puno prisutnija od sporazumijevanja i uključivanja. Prema rezultatima istraživanja koje je početkom mjeseca provela Promocija Plus 23 posto anketiranih za eskalirale svađe u vezi s navedenom aferom najvećim krivcem smatra upravo predsjednika Republike, da su za to jednako odgovorni on i Andrej Plenković drži gotovo polovina, a premijerovu krivnju najviše ističe znatno manje – 14 posto. Milanoviću pritom svakako nije išla u prilog činjenica da je za razliku od premijera, i to unatoč zabrani okupljanja kao važnoj mjeri u suzbijanju epidemije, posjećivao notorni klub u Slovenskoj ulici i družio se uz ukusnu spizu s pripadnicima različite elite pa i s Draganom Kovačevićem s kojim je po svom priznanju bio „dobar“. Stil je sam čovjek. Značenje te misli De Buffona napose dolazi do izražaja kod vršnih političara: njihova prepoznatljiva individualnost, ako time raspolažu, itekako ima utjecaja na druge političke aktere i građane. Sukobi vezani za neobuzdano izražavanje komunikacijskog stila petoga predsjednika Hrvatske dodatno slabe integraciju u našem društvu. Ono prema nedavnoj ocjeni psihijatra Roberta Torrea pripada „rastočenim društvima u kojima vlada bezakonje, gdje ne postoji pravna država, a korupcija je posvemašnja“. Unatoč u ovom tekstu iznesenim kritikama na račun (stila, komunikacije…) Zorana Milanovića, smatram da taj nadareni političar ubuduće u svom outputu može biti puno bolji i pristojniji nego što je to bio u posljednje vrijeme. Pa valjda ne želi da i sam uskoro postane jedan od mrtvih fazana koji lete iznad naših glava na koje je upozoravao Johnny Štulić.