Deset priča o onima koji su temeljito drukčiji, ne po boji kože, nego po svojoj ljudskoj suštini
OceanMore netom je objavio prvu zbirku priča afirmirane književnice Slađane Bukovac “Odstraniti životinju”, koju urednički potpisuje Gordana Farkaš Sfeci. Riječ je o štivu koje ni pod koju cijenu ne smijete preskočiti jer malo je autorica (i autora) koji pišu s toliko autoriteta i pokrića kao Slađana Bukovac, i to ne samo u hrvatskim razmjerima. Čak i za najrazvikanije domaće i strane pisce, stil i misaonost pisanja Slađane Bukovac krajnje su neuhvatljiv uzor, povlašteno mjesto samoće i samospoznaje, ali i surovi susret s vlastitim likom u ogledalu. Prvu je knjigu, roman “Putnici”, Slađana Bukovac objavila 2003. i za nju dobila prerano preminulog Kiklopa za najbolji prvijenac. I drugi roman, “Rod avetinjaka”, osigurao joj je koprivničku nagradu Fran Galović, da bi 2016. romanom “Stajska bolest” ušla u gotovo sve finalne izbore hrvatskih književnih nagrada, ali su joj sve redom bile i uskraćene, kao da je nepoznat netko pritisnuo neki tajnoviti gumb kriterijske nekompetencije i literarnog licemjerstva. Ništa čudno kad je o hrvatskoj književnosti riječ. Ipak, Slađana Bukovac nije posustala pa je u knjizi “Odstranite životinje” objavila deset suvereno ispripovijedanih priča koje doista nema nikakvog smisla prepričavati, čak ni u naznakama. Imaju te priče svog protagonista (ili točnije rečeno protagonisticu). Kao i u “Stajskoj bolesti”, i ove su prozne majstorije Slađane Bukovac krajnje zainteresirane za životinjski svijet koji je u ovome navodno civiliziranom svijetu podjednako podređen čovjeku kao u najžešćem robovlasništvu.
A u toj zbirci na svoje će zasigurno doći ljubitelji pasa i mačaka. Priče su i raskrinkavajuće, a ponekad i samooptužujuće. Ulaze duboko pod kožu svakoga od nas svojom obiteljskom i intimističkom tematikom. Jer Slađana Bukovac ne piše o sebi, nego o nama. Ona piše o onima koji su temeljito drukčiji, ne samo zbog boje kože ili krvnih zrnaca, nego po svojoj ljudskoj suštini koju nisu imali priliku birati ni o njoj voditi filozofične rasprave. Zbirka priča “Odstraniti životinju” govori i o ljudima koji se stalno bore s vlastitom savješću i o ljudima kojima postaje jasno da nikakvog autoriteta na ovom, ali ni na nekom drugom mogućem ili nemogućem svijetu nema i ne može biti. I da svatko stvara zakone za sebe, u suodnosu s vlastitim obrazovanjem, okolinom, privatnošću, obiteljskim odnosima, a na kraju krajeva i taštinom. Pitanja koja svojim čitateljima i sebi postavlja autorica ponekad su na prvi pogled krajnje jednostavna. Što učiniti s mačićima ili psićima koje netko ubaci u vaše dvorište (ili na vaše stubište, sasvim svejedno)? Ili kako se suočiti s dva ljudski i profesionalno potpuno različita kirurga (u antologijskoj priči “Sat anatomije”) u kojoj je autorica maestralno opisala sadašnjost hrvatskog, ali i ne samo hrvatskog zdravstva, iako joj to uopće nije glavna tema jer ne voli pragmatičnost, pa čak ni u ovom literariziranom smislu. Ima u tim pričama bolesnih ljudi, bolničkih kreveta, ljudi na kraju životnog puta (prelijepa, kantilenski precizno ispričana “Micheline Francoise”), samoubojica, opasnih terapija koje ponekad više štete nego što pomažu i likova koji su iščupani iz kolotečine pa se moraju spašavati poput neplivača u uzburkanom moru i to bez pojasa za spašavanje. Zbirka “Odstraniti životinju” puna je svakodnevnih, tipičnih, ali i netipičnih strahova i strahovanja. Svaka njezina rečenica pravi je užitak za čitača, planinski brzac neke metaforične rijeke koja je tek utekla iz izvora i hita prema ušću, ne znajući što je tamo čeka. Svaka rečenica te zbirke dokazuje iznimnu raskoš literarnog talenta Slađane Bukovac, talenta koji se, na svu sreću, nije raspršio u banalnostima hrvatske trenutne društvene i kulturne situacije prilagođene samo lijeporječivim mediokritetima i ideološkim manekenima politički korektnog robotizma. Nevjerojatna je konciznost i čelična preciznost proze koju potpisuje Slađana Bukovac. Proze koja je neizmjerno bolja od vremena u kojem je nastala.