Showtime: Bilo jednom u Americi
Ni na trenutak baš nitko u NBA ili oko te kotlovnice novca nije pomislio da bi Lakersi i Heat finale korona-sezone baš mogli odigrati i na jednu utakmicu. Pa ionako su bili na neutralnom terenu, pod istim krovom, tri mjeseca u gostima ili kod kuće, na isto dođe. Izolirani i sigurni od nevolje koja je snašla svijet oko njih. Ali tko pita te bogovski plaćene zvijezde je li im dosta izolacije i 90 testiranja na istu bolest! Pa zato i jesu toliko plaćeni da odrade sve po scenariju. A ni tradicija ne smije propasti jer s njom bi i “big village” kojem su TV-prava posljednja i najsigurnija crta obrane kad sve ostale stavke ajfelovske piramide prihoda popadaju. Ah, da je bar otišlo u sedmu utakmicu, to bi im odgovaralo.
Svi pokušaji Europe da postane mala Amerika ispadnu amaterski, ma koliko se trudila. Jer, “balon” je imala i Liga prvaka. Ali prošao je za 12 dana. I nije imao štrajk, samo igru i dodjelu pehara. I u Lisabonu je, kao i u Disney Worldu, orkestar profesionalno odsvirao program za prazne stolce. Samo se to kod nogometa preočito vidjelo, dok su NBA fanovi već imali dojam da im ništa ne fali dok noćima gledaju vatromet košarke praćen bukom sa zvučnika i pod ogromnim navijačkim panelima od četvrtog reda tribine koji su stvarali dojam da Durant i vojska običnih smrtnika ne vrište uzbuđeno ispred svojih računala, već na pet metara od aktera. S plaćenom ulaznicom i za takav cirkus, naravno. Za tako vještu lakirovku potrebni su bogato iskustvo “entertainmenta”, probrani scenografi i režija od formata. Sumnjali ste u Ameriku? Samo je iskusno oko moglo primijetiti da se igrala košarka na devedeset posto. Onih posljednjih deset, a u posebnim trenucima i zeru više, daju samo kontakt sa živom publikom, fluid mase. Ljudski faktor...
Ljubitelji velikih priča nisu ostali uskraćeni. Dapače. Lakersi su ulovili Celticse na tronu najtrofejnije NBA franšize. LeBron je po nekima ispisao svoj najveći podvig kad je u 36. godini kao luđak treninga preživio do kraja vodeći uz košarkaški paralelno i rat za bolju Ameriku. Je li poslije svega najveći ili bar uz bok Jordanu? Statistički ima adute, impresivan je, ali najveći u povijesti morao bi ipak otkrivati ljepotu igre u njezinoj punini. Kao Federer u tenisu, Ali u boksu, Messi u nogometu. A LeBron je cijeli život protivnike razvaljivao. Zakucavao preko njih kao bager.
Nijedan kolektivni sport ne nastoje tako pretvoriti u individualni kao košarku, pa opet zakoni igre pružaju prejak otpor tome. Do finala i može proći, a onda moraš imati tim. S vođom, naravno. LeBron sam ni protiv slabijeg suparnika ne bi imao šanse da nije imao Davisa, pa ni njih dvojica da četvrtu utakmicu nisu rješavali Caldwell-Pope, Green, Morris... svi na kojima se Miami kockao. Trijumf Lakersa, a svoj poraz s krova balona iza pleksiglasa gledao je ispod maske Pat Riley (75), sada šef Miamija, a osamdesetih čovjek koji je baš kao trener Lakersa s Jerryjem Bussom izgradio imidž NBA lige s kojim smo se i mi saživjeli od 1990. naovamo. I to kako... Program noćnih klubova preselili su u monumentalni Forum i krstili ga imenom “Showtime”. Americi su dali novu zvijezdu, novu priču – Magica. Imali su spektakl i na terenu i uz rub terena gdje je stajao trener zalizane kose i mijenjao fina talijanska odijela. Imali su cheerleadersice i Jacka Nicholsona u prvom redu. I do te mjere okrenuli priču da je ubrzo publika bila bogatija od “glumaca”, i da su novine pisale kako je Forum postao mjesto gdje se u pauzama između zabave i intriga u ložama igra košarka. Kad se odvrti taj film i onaj kad je Kobe Bryant vodio igru pod Philom Jacksonom, onda je ovaj naslov Lakersa s Frankom Vogelom najmanje glamurozan od svih sedamnaest. Ali takve su sad okolnosti, Amerika se mijenja, a s njom i NBA. Valjda je i moralo tako biti nakon svih onih godina kad su i polupoznati igrači poručivali s pozornice da ih neće nitko vrijeđati plaćama od pet milijuna dolara godišnje. Pa nije ni čudo da se i Trumpu smračilo!
Sezona je spašena, NBA nije. Muzika pod balonom prije je bila “band aid” nego vojska spasa na kraju blockbustera. Bili su orkestar koji izvodi Morriconea. Bilo jednom... Prikladno, jer ovo je godina u kojoj je veliki skladatelj umro. A njegova glazba oživjela. Na kraju će se košarkaška 2020. više od svega pamtiti po tragediji Kobea Bryanta, po jednoj nikad odigranoj utakmici u kojoj su se u istom vrtlogu našli sport, politika, rasni prosvjedi i borba za građanska prava. I po dokumentarcu čiji naslov tek dobiva na značenju...
Sezona je spašena, NBA nije. Balon je bio samo “band aid”. Igrala se košarka na devedeset posto uz scenografiju za Oscara! Pa i ona je dobro naplaćena...