Kako je Afganistan postao otpisani rat
Kad sam prvi put doletio kao novinar u Afganistan 2004., sa zadatkom praćenja prvih predsjedničkih izbora nakon američke invazije i pada talibana, kretanje po gradu činilo mi se manje-više normalnim. Na putu do hotela, moj vozač kojeg sam slučajno našao ispred aerodromske zgrade, i s kojim sam se brzo sprijateljio, odmah me vrlo srdačno pozvao na jedno vjenčanje u svojoj obitelji, tako da sam u roku od 36 sati završio na velikoj afganistanskoj svadbi, grabeći golim rukama svježe kuhanu janjetinu (ili je to ipak bila ovčetina). Druge večeri bio sam u noćnoj patroli ulicama Kabula s pripadnicima drugog kontingenta hrvatske Vojne policije u mirovnoj misiji ISAF i gledao kako se snalaze naši mladi vojnici i dočasnici, od kojih ću njih dvoje kasnije sretati u Bruxellesu, na visokim dužnostima u NATO-u. U Kabulu je radio hrvatski restoran “Zadar”, uskoro se otvarao novi i još bolji “Vila Velebita”, a u dvorištu jednog od Hrvata koji je tu došao raditi za UN na nekim poslovima vezanim uz sigurnost sjedili smo na trijemu i promatrali svježe obrađeni vrt u kojem je posađen – matovilac (čovjek se poželio dobre salate). Danju sam hvatao svaku priču i sugovornika koji su mi se učinili zanimljivima: jednog smo dana moj vozač i ja, nakon sat-dva raspitivanja po nekom kabulskom kvartu, bez problema locirali izborni stožer Massoude Jalal, prve žene koja se kandidirala na demokratskim izborima u Afganistanu, za predsjednicu. Pokucao sam, ušao nenajavljen, sjeo i intervjuirao tu hrabru ženu, koja je kasnije postala ministrica za ženska pitanja. Uglavnom, bili su to dani kad se osjećao vjetar promjene i događalo pomicanje granica slobode. Kad sam drugi put došao u Kabul dvije godine kasnije, moje tlapnje da je moguće i dalje slobodno krstariti Kabulom u potrazi za novinarskom pričom rasplinule su se kad sam jedva izvukao živu glavu iz oružanog prepada.
Četvero naoružanih bandita prepriječilo je put našem automobilu, istrčalo iz svog auta i s uperenim cijevima kalašnjikova istjeralo mog vozača i mene, srećom samo s namjerom da otmu auto, ne i stranog novinara u njemu. Ali otmice, koje su se pojavile kao specijalnost terorista i lokalnih kriminalaca u Iraku, već su se tada počele pojavljivati i u Afganistanu.
Privid sigurnosti iz 2004. nestao je. Naši vojnici u NATO-ovoj misiji već su tada, baš u danima dok sam bio u Kandaharu krajem 2006., pratili svoje afganistanske vojnike (koje su obučavali) u stvarnim oružanim bitkama, ne samo na vojnom poligonu.
Sada, desetljeće ili dva kasnije, sve je to uzaludan trud, jedan “otpisani rat”, izraz koji čujem ovih dana od jednog sugovornika upućenog u očekivanje i planiranje povlačenja američkih i drugih savezničkih snaga iz misije u Afganistanu. Hrvati su se već povukli. Zbog inzistiranja novog predsjednika Republike, Hrvatska nije dočekala da ispoštuje princip “zajedno unutra, zajedno van” (ako smo zajedno sa svim saveznicima ušli, da zajedno i izađemo). Požurila je, ali izvela je to potiho, tako da nikakvih kritika od drugih saveznika nije bilo. Amerikanci bi vjerojatno mogli odluku o potpunom povlačenju obznaniti do kraja godine. Kad obznane oni, povući će se i svi ostali saveznici. Nitko više ne mari za to hoće li prava žena biti ponovno bačena u blato jednom kad talibani ponovno dođu na ili blizu vlasti. Nitko od saveznika više ne postavlja posebne uvjete o tome kako će buduća afganistanska vlada izgledati. Amerikanci i talibani dovršili su svoje pregovore i sklopili sporazum. Sada je otvoren unutarafganski dijalog, koji je zamišljen kao platforma kroz koju će se predstavnici vlade u Kabulu, dakle centralna vlast koju su saveznici svih ovih godina pomagali i štitili, dogovoriti s predstavnicima talibana i pobunjenika. Dogovoriti o tome kako će država i vlast izgledati kad stranci odu. Ti stranci, NATO-ovi i drugi saveznici, vezivali su svoju odluku o potpunom povlačenju iz Afganistana uz napredak u tom unutarafganskom dijalogu: dogovor u tom dijalogu, koji bi jamčio da se zemlja neće vratiti ulozi utočišta za teroriste koji planiraju i izvode napade po svijetu, bio bi legitiman razlog za puno povlačenje iz Afganistana. Ali sada se čini da će taj unutarafganski dijalog trajati godinama prije nego što završi nekim opipljivim rezultatom. Ako ikad i završi. Sve to vodi u smjeru da će saveznici vjerojatno dići ruke i povući se bez tog ispunjenog uvjeta. Afganistan će manje-više ostati prepušten sam sebi. Naša sjećanja na sva iskustva koja nosimo iz Afganistana blijede. Sve će to, o, mila moja, prekriti snjegovi, taliban i šaš...
Nitko više ne mari za to hoće li prava žena biti ponovno bačena u blato. Naša sjećanja na iskustva koja nosimo iz Afganistana blijede. Sve će to, o, mila moja, prekriti snjegovi, taliban i šaš…