U svijetu se cijene za custom made gramofone vrte u milijunima kuna. Kod mene su ipak niže
SIŠČANIN DINKO OREŠKOVIĆ IZRAĐUJE UNIKATNE GRAMOFONE ČIJI SAVRŠENI ZVUK OBARA S NOGU SVAKOG AUDIOFILA
Uprvoj polovici 2020. godine glazbeni fanovi potrošili su 232,1 milijun dolara na ploče, a na CD-ove 129,9 milijuna, objavili su nedavno mediji. Taj podatak razveselio je sve prave ljubitelje vinila, a među njima i 49-godišnjeg Siščanina Dinka Oreškovića, proizvođača jednih od najboljih tzv. custom made gramofona u Hrvatskoj.
Dinko nije klasični kolekcionar ploča, već je više audiofil, ljubitelj kvalitetnog zvuka i gramofona. Koji pri izradi gramofona spaja vrhunski zvuk i klasičnu funkciju gramofona – reprodukciju zvuka s ploča. Njegovi gramofoni danas izgledom više podsjećaju na umjetničke instalacije, a i na cijeni su poput nekih umjetničkih djela. Nije to za svakoga, kazuje nam Dinko, ali njegovi kupci točno znaju što žele.
Svaki je gramofon unikatan
Ne kupuje jedan tip ljudi danas gramofone. Dvije su kategorije. Kupuju ih hipsteri zato što je to u modi pa sad hoće imati gramofon. Takvima čak nije bitno koliko gramofon stoji, bitno im je samo da ga imaju i oni kupuju serijske proizvode. No ima i onih pravih ljubitelja hi-fija kojima je itekako stalo do kvalitete zvuka, a to su u pravilu stariji ljudi, oni se u to bolje razumiju i više o tome znaju, jako to cijene i ne žale novca da dobiju kvalitetu. U inozemstvu se cijene za “custom made” gramofone kod takvih ljubitelja broje u milijunima kuna. Kod mene su cijene ipak nešto niže – uz smijeh nam govori Dinko kojeg smo posjetili u njegovu sisačkom domu.
Tu je glazba neizbježna, pali se gramofon čim se uđe u kuću, stavlja ploča, najčešće Muddy Waters, Ella
Fitzgerald, EKV, Haustor, ali i klasika, Rammstein...
Ja nisam kolekcionar ploča, imam ih 500-tinjak i svu tu glazbu volim. Dakle, kupujem ploče s glazbom koju volim, a ne koje su vrijedne. No, za tu glazbu koju volim uvijek sam htio vrhunski zvuk i tako je i počela moja priča s izradom gramofona. Gramofoni koje sam htio imati bili su mi prije 20-ak godina preskupi, pa sam odlučio sam izraditi jednako kvalitetne. Kad su kolege vidjeli i čuli kako zvuče, rekli su mi da bi bilo dobro da ih nastavim proizvoditi. Pa sam i nastavio, pod brendom D.O. Analogue – govori Orešković kojem je izrada gramofona i dalje samo hobi, jer inače ima posao s punim radnim vremenom.
Misli i kako je bolje da mu je to samo hobi, budući da se može posvetiti izradi gramofona s više slobode.
Iako je u osnovi sam sustav ostao isti, kako ploča tako i gramofona, ipak je napredak znanosti i tehnologije puno promijenio i gramofone od vremena njihove najveće slave. Legendarne tvrtke poput Rotela, Sansuia i Technicsa i dalje rade klasične gramofone, sa stankama u proizvodnji ili bez njih, ali sada su u igri i novi, skuplji materijali za izradu, koristi se i keramika čiji mali dio košta i po 3000 eura, razne legure aluminija iz vojne i avionske industrije. Sve to ima svoju cijenu.
Sve to postaje sve bolje i bolje, svaki dan imate nove materijale, keramiku, karbon itd. Prije toga nije bilo, a danas je sve to na klik miša. Cijene jesu paprene, puno to košta, ali kad se ukomponira s naprednim tehničkim rješenjima, onda je to puno više nego samo stvar koja se vrti, ima iglu i daje zvuk – pojašnjava Dinko svoju i filozofiju ostalih izrađivača “custom made” gramofona u svijetu.
Naime, njihovi gramofoni doista više nisu samo uređaj koji vrti ploču. Teže i po 150 kilograma i više, a gotovo svaki je unikatni, izrađen po pojedinačnoj želji ljubitelja dobrog zvuka.
Nema kraja različitosti i tipovima.
Ti materijali i načini „ubijanja“tih vibracija koje su glavni problem kod svih gramofona su bezgranični. To i jest najbitnije kod gramofona, što manje vibracija i što manje vanjskog utjecaja na tu iglu koja je strašno osjetljiva – pojašnjava nam Dinko napominjući kako danas ima nekoliko tvrtki u svijetu koje izuzetno kvalitetno rade gramofone s puno inovacija tako da svaki novi tip iznenadi i vizualno i tehnički.
A oni koji to kupuju ne žale novca. Dogovaraju se izravno s proizvođačem, žele tehnička rješenja koja nitko nema, imaju puno novca i kao što je nekima hobi skupljanje skupih satova i automobila, njima je hobi hi-fi.
Tako samo za zvučnike iznos ide i po 100.000 do pola milijuna eura. To je skup hobi, ali u neku ruku oni dobivaju umjetninu koja vrijedi taj novac i ubuduće, a isto je i s gramofonima – ističe Orešković koji dalje govori kako je hrvatsko tržište ipak presiromašno za takav tip gramofona.
Vinil postaje stvar prestiža
Mi smo premali i presiromašni. Uglavnom se radi za van, a to su Francuzima, Talijanima ili Nijemcima smiješni iznosi za koje ovdje napravimo dobru stvar. Takvi me kupci pitaju, doslovce – nedostaje li možda jedna nula u cijeni. A svijet je još luđi. Danas u tome prednjače Tajland, Filipini, Indonezija, oni idu s cijenama u ekstreme. I Kina je tu, a Japan ima, kao i za sve, ritual i oko gramofona. Tamo se ljudi gramofonima bave u rukavicama, pazi se na prostoriju s gramofonom da se ne unese nečistoća, to je kod njih kao religija, a i iznosi koje izdvajaju za to su, reklo bi se, astronomski – opisuje stanje na svjetskom tržištu gramofona sisački konstruktor.
Oreškovića takvi audiofili iz cijelog svijeta najčešće pronalaze na specijaliziranim forumima. Za pojedinu narudžbu treba mu u prosjeku mjesec dana, premda ponekad tehnička rješenja iziskuju nešto više vremena, dok ih ne osmisli.
Dinko napominje da kvalitetan zvuk ne staje samo s gramofonom, nego kvalitetu dobrog uređaja za reprodukciju ploča mora pratiti i ostala audiooprema.
Za one koji si mogu priuštiti takav gramofon, cijena svega ostalog je još viša. Nema smisla kupiti gramofon od 2000 kuna i očekivati da će svirati bolje od FLAC formata glazbe, Deezera, Spotifya. Neće. Treba dosta novca da bi to u konačnici sviralo kao digitalija. Mnogi otpisuju tu digitaliju, tj. CD, ali sami digitalni zapisi su jako dobri i samim time što imate CD sustave od 100.000 eura znači da još uvijek tu ima materijala za izvući visoku reprodukciju kao kod gramofonskih ploča. Svatko tko očekuje da će mu gramofon od 2000 kuna svirati bolje od CD-a od 3000 kuna je u krivu. Mora se ići više, naprednije, mora se više potrošiti ako je zvuk u pitanju – pojašnjava Orešković koji je svjestan da nisu svi audiofili i da neki ipak vole slušati ono krckanje ploča. – I to je O.K. – dodaje.
Danas ima ploča, ima novih izdanja, reizdanja, nema gotovo izvođača, ni starog ni novog, a da nisu izdali ili reizdali album. Vinil postaje stvar prestiža, ali i dobro tržište. Pratit će to i potražnja za gramofonima.
Dok sam tu, a još sam na manje od pola života, bit će i gramofona. Imam 49 godina, a mislim okinuti sa 130, guštam u tome i još ću ih dugo raditi – poručuje Siščanin.