Depresija pogađa žene, a shizofrenija uglavnom muškarce
Kako smo preživjeli Bolesti koje zahvaćaju um često su povezane sa stigmom i nerazumijevanjem okoline. Neke od njih su se nekada liječile lobotomijom, a danas antipsihotičnim lijekovima i savjetovanjima
Posebna skupina bolesti one su koje zahvaćaju um i dovode do psihičkih bolesti. Te su bolesti često povezane sa stigmom i nerazumijevanjem okoline. Shizofrenija dovodi do poremećaja ličnosti i kreiranja ideja koje nemaju realnu podlogu u stvarnosti. Naziv ove bolesti nastao je spajanjem grčkih riječi shizo („cijepam”) i fren („razum”), a zapravo znači „podijeljeni um”. Pritom se ne misli, kako je to često dojam u široj javnosti, da osoba ima višestruke ličnosti u sebi iako to rijetko može i biti jedan od simptoma shizofrenije.
Švicarski psihijatar Eugen Bleuler skovao je taj naziv 1908. kako bi upozorio na to da nije riječ o preuranjenom gubitku pamćenja, kako su mnogi vjerovali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, već o sasvim novoj, posebnoj bolesti, koja zahvaća oko jedan posto stanovništva. Naziv „podijeljeni um” trebao je upozoriti na odvajanje funkcija uma, tj. osobnosti, razmišljanja, pamćenja i percepcije. Glavne simptome bolesti opisao je kao „četiri slova ‘a’”: zaravnjeni afekt, autizam, oštećenje asocijacije (udruživanja) ideja te ambivalentnost, tj. neodlučnost.
Oboljeli od shizofrenije pokazuju netipično društveno ponašanje te probleme u razumijevanju stvarnosti. Često ih muče lažna uvjerenja, razmišljanje im je nejasno ili zbunjeno, mogu čuti glasove koje drugi ne čuju, smanjenog su društvenog angažmana i emocionalnog izražaja te pokazuju izrazit nedostatak motivacije. Pritom često mogu pokazivati i anksiozno ponašanje, imati i depresiju, a nerijetko su i ovisnici o opojnim drogama. Simptomi se obično razvijaju postupno, počinju u mladoj odrasloj dobi i dugotrajni su.
Portugalski neurolog Egas Moniz pokušao je 1936. kirurški presjeći veze prednjeg dijela mozga, tzv. prefrontalnog područja, s ostatkom mozga kako bi učinio barem nešto za oboljele od shizofrenije koji su i sami patili, a patila je i njihova okolina. Operacijom koja se u medicini naziva prefrontalna leukotomija, a u općoj je uporabi poznatija kao „lobotomija”, uspijevao je učiniti život podnošljivijim za većinu oboljelih, pa je ovaj pristup liječenju postao prilično popularan u mnogim zemljama svijeta. Na vrhuncu primjene, u 1949., Monizu je za ovaj, danas napušten, pristup dodijeljena Nobelova nagrada. Iako se iz današnje perspektive njegova metoda doima prilično radikalnom, tada je bilo puno manje znanja, pa jednostavno nije bilo boljih rješenja.
Liječenje shizofrenije revolucionarno se izmijenilo sredinom 1950-ih godina, s razvojem i uvođenjem klorpromazina. Liječenje se danas temelji na antipsihotičnim lijekovima, uz savjetovanje, obuku za mogućnost zapošljavanja i socijalnu rehabilitaciju. Češće su pogođeni muškarci i u njih su simptomi teži. No oko 20 posto ljudi u konačnici se potpuno oporavi, dok ih oko polovice zadrži doživotno oštećenje. Zbog toga su česti socijalni problemi, poput dugotrajne nezaposlenosti, siromaštva i života beskućnika, a životni vijek oboljelih skraćen je između 10 i 25 godina u odnosu na ostatak stanovništva.
Uz shizofreniju, druga je česta mentalna bolest tzv. bipolarni poremećaj, nekad poznat i kao manično-depresivna psihoza. „Melankolija” je stari naziv za depresiju koji, kao i naziv „manija”, potječe iz stare Grčke. Riječ melankolija potječe od melase („crno”) i chole („žuč”), podsjećajući na vrijeme prije Hipokrata i tzv. humoralnu teoriju bolesti. Ta je teorija proglašavala maniju rezultatom viška žute žuči ili pak mješavine crne i žute žuči. Jezično podrijetlo riječi „manija” nije tako jasno, no manos znači „opušteno” ili „labavo”, što možda upućuje na „pretjerano opuštanje” uma ili duše.
Moderni pogled na bipolarni poremećaj počeo se stvarati sredinom 19. stoljeća, kada je francuski liječnik Falret opisao u Pariškom psihijatrijskom društvu „kružnu ludost” (la folie circulaire). Nešto kasnije Baillarger je u Francuskoj medicinskoj akademiji opisao duševnu bolest obilježenu oscilacijama između manije i melankolije nazivajući je „ludost u dvostrukom obliku” (la folie à double forme). Nakon njih njemački je psihijatar Kraepelin, koristeći Kahlbaumov koncept ciklotimije, proučavao prirodni tijek neliječenih pacijenata s bipolarnim poremećajem i predložio pojam manično-depresivne psihoze.
Bipolarni poremećaj, prethodno poznat kao manično-depresivna psihoza ili manična depresija, mentalni je poremećaj koji uzrokuje razdoblja depresije, kao i razdoblja nenormalno povišenog raspoloženja, tj. manije ili hipomanije, ovisno o težini. Tijekom manije, oboljela će se osoba ponašati ili osjećati silno energično, sretno ili razdražljivo, često donoseći nerazumne odluke i ne brinući se o posljedicama, te manje spavati. Tijekom razdoblja depresije, plakat će i imati negativan pogled na život, uz znatno povećan rizik za samoozljeđivanje, često uz anksioznost i zloporabu droga.
Uzroci bipolarnog poremećaja slabo su poznati, no pridonose mu zlostavljanje u djetinjstvu, dugotrajni stres i brojni geni, svaki s vrlo malim učinkom. Liječenje uključuje razgovore sa psihijatrom, lijekove stabilizatore raspoloženja poput litija te antipsihotike. Mnogi oboljeli imaju problema financijske i socijalne prirode te su nesposobni za zadržavanje radnog mjesta. Zbog loših životnih izbora i popratnih pojava lijekova, rizik od smrti udvostručen je u odnosu na ostatak stanovništva, a oboljele se osobe često suočavaju sa socijalnim stigmatiziranjem.
Uz bipolarni poremećaj, postoji i tzv. unipolarna depresija, poznata i kao veliki depresivni poremećaj ili jednostavno – depresija. Riječ je o stanju niskog raspoloženja te odbojnosti prema svim aktivnostima koje mogu utjecati na pozitivno raspoloženje. Depresivno raspoloženje normalno je ako se radi o privremenoj reakciji na neke životne poraze ili gubitak voljenih osoba. No potraje li dulje od dva tjedna te je prisutna u gotovo svim situacijama i popraćena niskim samopoštovanjem, gubitkom interesa za ugodne aktivnosti i niskom razinom energije, radi se vjerojatno o velikom depresivnom poremećaju. Smatra se kako će u nekom trenutku života od depresije patiti svaka šesta osoba, čime je depresija na drugom mjestu među svim bolestima kao uzrok invaliditeta, nakon bolova u leđima. Najčešće započinje u mladosti i dvostruko češće pogađa žene. Depresija negativno utječe na život osobe, radnu sposobnost ili obrazovanje, spavanje, prehrambene navike i opće zdravstveno stanje.