Marija Škaričić nosi film kao što njezina Mare nosi život sama na leđima
Mare (2020.)
Drama, Hrvatska, Švicarska, 84 min. Režija: Andrea Štaka
Glumci: Marija Škaričić, Goran Navojec
Mare je Đurina supruga. Mare je majka troje djece – Gabrijela, Karmele i Marina. Mare je i domaćica, skromno obrazovana nezaposlena žena koja kuha, pere, čisti, ispraća i dočekuje djecu iz škole i supruga s posla. Stvarajući Marin identitet s pomoću kategorija majke, supruge i domaćice, neće se reći neistina. No hoće li se reći potpuna istina?
Već od prvih minuta filma vidljivo je da Mare sanjari o nečemu puno većem, životnijem, o nečemu što će je izvući iz kolotečine koju sa sobom neminovno nosi život u malom dalmatinskom mjestu. Iako ova peteročlana obitelj živi samo od jedne plaće i k tomu su i podstanari, Mare ne mašta o nečemu puno većem u materijalnom smislu (i sama u jednom trenutku govori mužu kako će umjesto života s njegovima, ako treba, i sto puta biti podstanari jer su tako slobodniji). Sve što želi je biti primijećena, ali ne kao majka ili supruga, nego kao žena. Jer njezin suprug je više ne vodi ni u kino kada ona poželi. Mare svoju skrivenu želju i realizira nakon što se upusti u aferu s Piotrom, Poljakom koji je došao na terenski rad na dubrovački aerodrom. Imamo, dakle, ženu „kojoj ništa ne fali“, ali koja odjednom poželi iskočiti iz okvira u kojima živi kako bi učinila nešto pustolovno, ludo, slobodno i – po sudu sredine u kojoj živi – apsolutno neoprostivo (baš poput Tereze u filmu „Tereza 37“).
Priča je to koja nije nova, ali je svejedno uvijek aktualna. Međutim, aktualnost te priče i potencijal koji ona nosi još od Emme Bovary ili Ane Karenjine, ovdje je blago pala u sjenu klišeiziranih slika s pomoću kojih se ostvarila. Mare se upustila u aferu s Piotrom tako što joj se pokvarila perilica rublja i on joj je, uslijed indiferentnosti i „kasnije ću“stava njezina supruga, došao popraviti stroj (prije toga su se vidjeli samo jednom) nakon čega su odmah bili sljubljeni strašću koja se „nožem mogla rezati“.
Dok se film s jedne strane trudi prikazati realnost žena koje su „zarobljene“isključivo u ulogama majki i supruga, posebice u malim sredinama, s druge strane odnos između Mare i Piotra, njihovi sastanci, viđanja i ručkovi djeluju pomalo nerealno. U sredini u kojoj „sve se vidi, sve se čuje, svi sve znaju, sakrit se ne može“ne čini se baš tako mogućim da njih dvoje ljubuju i snatre neprimijećeno, kao što je prikazano. Međutim, u prikazu njihova odnosa izrazito je upečatljiva scena vožnje u autu, koja s Dylanovim stihovima u pozadini zbilja stoji kao posveta bezbrižnosti, slobodi i jednom pribježištu od stvarnosti koje su njih dvoje pronašli jedno u drugom.
Marija Škaričić u naslovnoj ulozi itekako je uvjerljiva (dobila je nagradu Srce Sarajeva za najbolju glumicu) i zapravo je iznijela cijeli film. Svakako treba istaknuti i kolorit filma koji je u službi pojačivača svih Marinih osjećaja, misli i unutarnjih nemira.