Ljubimci Uvjerljivih znanstvenih podataka o agresiji nema
pišu Mateja Janeš i Joanna Ilska, Roslin Institut, Sveučilište Edinburgh, UK fotografije Shutterstock
Još uvijek postoje pasmine koje su stigmatizirane i zabranjene u nekim zemljama jer se smatraju agresivnima od rođenja. Što znanost govori o tome?
Izraz “agresija” često se koristi kao zamjena za stigmatizaciju pasa. Ipak, ona je normalan dio etograma psa (popis ponašanja u vrstama), koji je zajednički svim vrstama, od insekata do sisavaca, a usko je povezan s preživljavanjem i razmnožavanjem. Sve su životinje agresivne kada čuvaju svoj teritorij ili potomstvo i kada štite same sebe. Neki dijelovi agresivnog repertoara ponašanja mogu biti urođeni, dok se drugi uče na temelju iskustva. Tipično agresivno ponašanje psećeg divljeg pretka ugušeno je i modificirano tijekom domestikacije. Danas prepoznajemo velik broj vrlo različitih temeljnih motiva za agresiju u pasa i u trenutnom kontekstu vrijedno je istražiti koliko one mogu biti raznolike. Neki će psi napasti i ugristi uljeza, bilo da je uljez prijatelj ili neprijatelj (teritorijalna agresija). Drugi pokazuju agresivno ponašanje kada misle da je jedan od članova njihove obitelji ili prijatelja u opasnosti (zaštitna agresija). Mnogi pokazuju tendenciju da čuvaju svoj imetak od drugih (posesivna agresija). Plah pas može postati agresivan ako je prikovan ili uhvaćen u klopku, a kada ga motivira strah, čak i psi koji nisu obrambeno nastrojeni mogu odlučiti da je napad najbolja obrana (agresija izazvana strahom). Pas kojeg je nešto uzbudilo, ali se suzdržava da se tome približi, može postati agresivan iz frustracije (agresija izazvana frustracijom). Kada je pas uzbuđen ili pokazuje agresiju prema osobi ili životinji, može pokazati agresiju prema nekom drugom tko se slučajno našao na putu (preusmjerena agresija). Inače nježan, prijateljski pas može pokazati agresiju ako osjeća bol (agresija izazvana bolom). Psi mužjaci borit će se za pažnju ženki koje se tjeraju, a ženke će se boriti za pristup mužjaku (agresija povezana sa spolom). Neki psi kućni ljubimci pokazat će klasično pseće predatorsko ponašanje, uključujući lov i grabeći stvari koje se brzo pomiču (predatorska agresija).
Ali postoje li genetski dokazi da su neke pasmine pasa agresivnije od drugih? Promatrajući povijest pasmina, razlike u sklonosti agresiji nisu neočekivane. Usporedimo li kavkaskog ovčara i njufaundlendera, to su dvije pasmine slične veličine, ali njihova temeljna funkcija – prvi kao pastirski pas i drugi kao ribarski pomoćnik i pas za spašavanje na vodi; zahtijeva potpuno različite razine agresije. Kada bi zamijenili „radna mjesta“, ne bi mogli izvršiti traženi posao. Drugi primjer je dugogodišnja tradicija izbora njemačkih i belgijskih ovčara za policijske pse, gdje je kontrolirana agresija preduvjet za posao. Te dvije pasmine, uz dobermana, rotvajlera i akitu, povijesno su odabrane zbog razvijene agresije prema strancima, a sada ih nalazimo visoko na ljestvici teritorijalne agresije u znanstvenim analizama profila ponašanja pasmina, koju su formirali stručnjaci (veterinari i suci za poslušnost). S druge strane, pasmine poput foksterijera, haskija i afganistanskog hrta nalaze se visoko na ljestvici agresije usmjerene prema vlasnicima u istom sustavu rangiranja.
Iznenađujuće je da su prema nekoliko studija koker španijeli među dvije pasmine s najvećim brojem agresivnih ispada prijavljenih veterinarima, a srodna pasmina, engleski špringer španijel, pokazuje visoku razinu agresije prema poznatim ljudima. Te su ljestvice korištene u nekoliko znanstvenih studija o pasivnim razlikama u agresiji koje uzimaju u obzir različite temeljne motivacije. Nažalost, iako je tema agresije od velike važnosti (no ipak je dvostruko veća vjerojatnost da će nas ubiti grom nego pas!), nedostatak potpunih i detaljnih podataka ometa napredak koji je napravila znanstvena zajednica u tom području. Dostupnih podataka za proučavanje agresije obično je vrlo malo (za standardizirane testove) ili im manjka detalja (npr. statistika ugriza, pokazalo se da su čak i osnovni podaci kao što je dodjela pasmina pristrani).
Unatoč nedostatku uvjerljivih znanstvenih podataka, vlade nekoliko zemalja, poput Velike Britanije, Španjolske, Italije, Nizozemske, Belgije ili SAD-a, uvele su zabrane “opasnih” pasmina. Te se zabrane često nazivaju Zakonom o pasminama (Breed Specific Legislation, BSL). Okolnosti uvođenja BSL-a, tj. nedostatak uvjerljive znanstvene podrške i donekle proizvoljnog izbora pasmina, pri čemu su neke pasmine odabrane na temelju statistike ugriza, a druge na temelju uočene opasnosti zbog nedostatka dostupnih podataka o povijesti ugriza, izazvale su kontroverzu među borcima za dobrobit životinja (npr. RSPCA) kao i među znanstvenicima. Naknadne studije pokazale su da je BSL neadekvatan i da ne pomaže pri smanjenju incidenata ugriza pasa (čak je u nekim slučajevima zabilježen porast ugriza).
Unatoč poznatim razlikama u sklonosti agresiji među pasminama, uobičajeni čimbenici napada pasa na ljude pripisuju se upravljačkim faktorima, kao što je nedostatak odgovorne osobe poznate psu u vrijeme napada, prethodno pogrešno upravljanje psom ili zlostavljanje i zanemarivanje psa. U većini slučajeva napada pasa na ljude bili su prisutni svi nabrojani upravljački faktori.
Stoga bi bolji način zaštite javnosti bio da osnovni programi treninga pasa postanu obavezni za sve koji žele postati vlasnici pasa, kao i za sve pasmine i tipove pasa, od čivave pa do njemačke doge, uključujući križance i mješance. Takvi bi se programi trebali usredotočiti na podučavanje vlasnika o odgovornosti vlasništva nad psom, kao i na učenje pasa kako se ponašati u modernom društvu. Zašto? Jer sposobnost baratanja psom nije u potpunosti (ako je to i uopće) urođena ljudska osobina.