Zašto su listopada 1991. i 2020. meta oružanih napada bili Banski dvori

Odnos prema policiji u društvu mnogo toga govori i o odnosu društva prema državi. Oni koji podržavaju terorizam zapravo žele slabu, nedemokratsku državu. Zato se svi oni koji veličaju napad na Banske dvore obračunavaju, zapravo, s europeizacijom Hrvatske i njezinim premijerom. Rušiteljima demokratskog društva policajci, kao simbol države, stoje na tom putu

Ranjavanje policajca na Markovu trgu očekivano je izazvalo burne reakcije. Polemizira se o tomu je li to bio pokušaj atentata na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, jesu li državne institucije propisno osigurane, ima li dublje pozadine napada, je li riječ o terorizmu ili “izdvojenom incidentu” iza kojeg stoji “vuk samotnjak”.

Ono oko čega nema i ne smije biti dvojbe jest da je pucanj u policajca bio napad na državu. Odnos prema policiji u jednom društvu mnogo toga govori i o odnosu društva prema državi. Oni koji podržavaju terorizam zapravo žele slabu, nedemokratsku državu. Zato svi oni koji veličaju napad na Banske dvore obračunavaju se, zapravo, s europeizacijom Hrvatske i njezinim premijerom. Rušiteljima demokratskog društva policajci, kao simbol države, stoje na tom putu.

Uostalom, svatko tko je barem površno pratio reakcije na društvenim mrežama nakon napada na Markovu trgu mogao se u to i uvjeriti. Uz izraze solidarnosti i žaljenja zbog ranjavanja policajca, ipak je jedan manji broj “komentatora” otvoreno pozdravio, ili barem pokušavao opravdati, “pucanj u državu”. Još je strašnije što to čine pojedini političari. Zbog njihovih neprimjerenih reakcija stvorio se dojam kako se stanje preko noći radikaliziralo. A nije. Ne mogu jedan izolirani napad i glasna manjina koja ga komentira po društvenim mrežama biti mjerodavni za donošenje suda o općem stanju u društvu. I odnosu prema policiji.

Ipak, izuzme li se ratno vrijeme kada su čuvari reda i zakona uživali sveopći respekt zbog važne uloge u obrani domovine, oni su danas ponekad predmet za iskaljivanje nezadovoljstva i frustracija raznih društvenih skupina.

I nije tu Hrvatska izuzetak. U susjednoj BiH teško je i nabrojiti sve napade na čuvare reda. Ubojstvo dvojice policijskih službenika u Sarajevu prije dvije godine nikada nije rasvijetljeno, a ne tako davno pripadnici policije bili su napadani čak i u policijskim postajama. U napadima na njih prednjačili su mudžahedini. U atentatu autobombom na policijsku postaju u Bugojnu 2010. godine poginuo je policajac Tarik Ljubuškić, a godinu dana poslije Mevlid Jašarević kalašnjikovom je pucao na Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu i pritom ranio policajca. Nerdin Ibrić upao je u policijsku postaju u Zvorniku i ubio policajca Dragana Đurića te ranio dvojicu njegovih kolega. Prošle je godine Edin Gačić, dok se skrivao od policije, ubio jednoga njihova kolegu.

Policijsku krv, polomljene ruke i noge, razbijene glave na različitim uličnim prosvjedima u BiH, kao i u Hrvatskoj, često se smatra “sastavnim dijelom njihova posla”. Što tek reći za nasilje koje su prosvjednici ne tako davno iskazali prema policiji na ulicama Beograda, Podgorice, Skoplja… Čak i kada ih tuku i napadaju, dio javnosti policajce percipira kao krivce, a njihovu žrtvu kao sastavni dio posla.

S druge strane, ljudi u plavom, koji su prisegnuli da će štititi javnu sigurnost, prisiljeni su trpjeti udarce jer svako potezanje za palicom, a posebice oružjem, povlači za sobom unutarnju istragu, osude javnosti… Oni stariji sjetit će se autoriteta, pa i stvaranja kulta od milicije u bivšoj državi. Naravno, bila je to jedna druga krajnost, koja se potpuno uklapala u autoritarni i nedemokratski režim. Možda se i kao reakcija na to, nakon dolaska demokracije, odnos prema policiji radikalno promijenio. Od gospodara života i smrti, policija je postala vreća za udaranje. Mnogi su demokraciju shvatili kao anarhiju, pa u tom smislu i fizički napadati policajce na prosvjedima postalo je normalno. Na ovim prostorima tomu je umnogome pridonijela i famozna međunarodna zajednica. U poslijeratnim su godinama u BiH pod palicom američkog generala Jacquesa Paula Kleina proveli čistku policije, ali, osim policajaca kompromitiranih u vrijeme rata, bez posla su ostale i stotine policijskih službenika koji su, uz klimave dokaze, bili optuženi za prekomjernu uporabu sile prilikom intervencija. Danas komplicirani ustroj BiH upotpunjuje petnaestak policijskih agencija. Devalviranju statusa jedne od najčasnijih i najrizičnijih profesija djelomice su “pomogli” i policajci upleteni u korupciju i kriminal. Ali to je u Hrvatskoj, BiH i drugim zemljama tek neznatna manjina koja je dobila medijski publicitet. Većina policajaca časno i pošteno svakodnevno obavlja svoj posao, nerijetko riskirajući i vlastiti život kako bi osigurali poštovanje reda i zakona i štitili građane i njihovu imovinu. A time i državu. Na takvu zadatku ispred Banskih dvora bio je policajac Oskar Fiuri. Životom ih je štitio. Sol na prostrijelne rane stavljaju mu hejteri. Zločesti komentatori. Oni vjerojatno ne bi imali ništa protiv da u obezglavljivanju Hrvatske i srpski zrakoplovi, kao listopada 1991., bombardiraju Banske dvore. Tuđman je tada preživio atentat i stvorio Hrvatsku. Plenković je danas pokušava do kraja europeizirati, demokratizirati, dekriminalizirati... Zato su listopada 2020. meta opet Banski dvori.