Blago nama ako je Škoro radikal, onda je teroristička opasnost i Grbin kad zapjeva

Ako je kolebanjem države oko ZDS-a postavljen kamen temeljac govoru mržnje u Hrvatskoj, treba reći da je postavljen za Račana, a dograđen i za mandata Arsena Bauka. Plenković je prvi premijer koji je nešto poduzeo i naravno da je SDP-u bolno prihvatiti taj, kakav-takav, ali iskorak

Je li sad bilo najvažnije politološki i/ ili pravno kvalificirati možda atentat na premijera, možda teroristički akt, a možda zločin rastrojenog mladića? A osobito je li sad vrijeme za politikantska poopćavanja, osobito prema buntovnoj mladosti koja se najviše odriče i to kad im neumitno protječe najljepše životno razdoblje. Čak i ako je počinitelj indoktriniran stavovima HOS-ovaca u svom okružju ili je na svoj način interpretirao političke poruke Domovinskog pokreta, generalizacije su neprimjerene. Andrej Plenković bi prvi trebao izbjegavati kolektivno etiketiranje jer koji je onda smisao njegove poruke da korupcija ima ime i prezime i u čemu je bio problem kad je SDP-ov Željko Jovanović HDZ nazvao “zločinačkom organizacijom”. Uzgred, HDZ-ovi zastupnici tada ga nisu zaštitili imunitetom od tužbe HDZ-a, a sada tobože inzistiraju na imunitetu Mostova Nikole Grmoje protiv njegove volje!? Kakva privatizacija pod tobožnjom aurom parlamentarizma! Uostalom, blago nama ako su nam “radikali” i “ekstremi”, prema premijeru, a na oduševljenje ljevice, “neuvjerljivi klaun” Miroslav Škoro koji je “trebao ostati u estradi”, Karolina Vidović Krišto i Ivan Penava. Ako se radikalom postaje zbog neumjesne izjave baš kad je najmanje potrebna, premda i potencijalno opasna u osjetljivim okolnostima, onda bismo došli do toga da je i naš ugledni znanstvenik Miroslav Radman radikal jer ovih dana ohrabruje one koji misle da se u reakciji na pandemiju pretjeruje. Naime, usred višestrukih eksplozija virusa poručuje: “Ne paničarite, nema veze što ljudi ginu, prestat će bombardiranje“jer, kaže, virus će izumrijeti, a ionako umrlo je tristotinjak ljudi, a godišnje ih umire pedesetak tisuća. Zapravo je čudesno što i sami nismo to uočili. Stoga se u Nacionalnom stožeru uočava potisnuto oduševljenje Radmanovim istupima koji imaju tako potreban “blagotvoran” učinak detonatora u eksplozivnim okolnostima. Većina argumentacija oružanog prepada na Markovu trgu tako je tipična za podijeljeno hrvatsko društvo. Mladi stvarno imaju što naučiti o kulturi dijaloga od političke elite u kojoj je krenuo “junak na junaka”. Zar je uistinu sada bilo vrijeme za junačenje predsjednika koji je devedesetih diplomatski pjevao “mamica su štrukle pekli”, a sada poručuje onima koji nisu u stanju podnijeti prijetnje da “idu doma mami”. A da i ne govorimo o “krunskom dokazu” da je počinitelj slušao Thompsona. I takva argumentacija u kojoj pjesma koja se pjeva tri desetljeća, čekić u Vukovaru, pa i plinska boca u Zagrebu, u nedostatku argumenata postaju “terorističko oružje”, doprinosi radikalizaciji. Kao i titofilstvo koje žrtvama komunizma nanosi bol. I nakon niza smirujućih Thompsonovih poruka on je “ideološkim ovisnicima” i dalje vječna iznimka od pravila “tko pjeva, zlo ne misli”. Pa bi po toj logici i miroljubivi Peđa Grbin, kad se u trenucima opuštenosti uhvati Thompsonova repertoara, predstavljao potencijalnu terorističku opasnost. Primjeri vulgarnog rječnika i grozomornog vrijeđanja nisu govor mržnje jer onda bi se na popisu trebao naći i pokoji slučaj fašizacije HDZ-a od strane Ranka Ostojića, a kao primjer vjerske mržnje i pokoja poruka pokretača inicijative o objavi slučajeva govora mržnje Bojana Glavaševića, koji se “proslavio” svojim zastrašujućim teorijama o hrvatskom “kršćanskom fundamentalizmu”. Ako je kamen temeljac govora mržnje u RH “nepostupanje i kolebanje svih državnih tijela oko pozdrava ZDS”, onda je Arsen Bauk zaboravio reći da je taj kamen postavljen u vrijeme Ivice Račana, a dograđivan i u njegovu ministarskom mandatu. Plenković je prvi premijer koji je nešto poduzeo po tom pitanju. Naravno da je SDP-u bolno prihvatiti taj, kakav-takav, ali iskorak. Stoga i podcjenjuju zaključke Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, te isključivošću inzistiraju na produbljivanju podjela izjednačavanjem ZDS-a iz Domovinskog rata sa zločinačkim, što je dovelo i do neprimjerene reakcije predsjednika Milanovića na komemoraciji. Sve i da se nitko u Hrvatskoj to ne pita, Europski sud za ljudska prava tražit će odgovor na ključno pitanje je li i u komemorativnim i sličnim okolnostima nužno uvoditi zabranu domovinskog ZDS-a nakon 30-ak godina toleriranja, pa i za osam godina vladavine SDP-a. Vukovarski SDP sada je ustvrdio kako ih je gradonačelnik osramotio izjavom da je oružano nasilje u kojem je ranjen policajac izraz bunta. Bravo, ali neuvjerljivo jer ih istodobno ne sramoti toleriranje političke korupcije u vlastitim redovima unatoč i pozivima iz vrha stranke da ne čine štetu SDP-u niti su sramotnim ocijenili nedavnu objavu njihova istaknutog člana Ivana Bečvardija, sljedbenika “velikih misli” Nenada Stazića i Kreše Beljaka, kad je nepismeno ohrabrujući Milanovića na njegovu Facebooku, psovao ustašku majku njegovim kritičarima s porukom: “Opet treba Blejburg dok vas se ne iskorijeni.” Građanski odgoj treba prvo uvesti u politici.