Lijepa gesta hrvatskih biskupa – odrekli se državne “desetine”

Državu s jedne strane ova crkvena „desetina“sigurno neće spasiti, ali gesta govori više od samih brojki. Svjesni su toga i sami biskupi, koji su upravo u ovih pet mjeseci šutnje na svojevrstan način oživjeli onu evanđeosku da ne zna desnica što radi ljevica, ne želeći ubirati jeftine bodove na svojoj odluci

Da premijer Andrej Plenković nije zahvalio biskupima na njihovoj odluci da se odreknu novca iz proračuna zbog pandemije, ne bi se, praktički, ni doznalo o tih deset posto, koje je HBK samovoljno odlučio donirati državi, premda se, zapravo, radi o državnom novcu. Odluku su hrvatski biskupi donijeli još prije pet mjeseci, ali kako je rekao predsjednik HBK mons. Želimir Puljić, nisu se htjeli reklamirati i hvaliti time, odnosno da nisu na neki način niti bili ovlašteni za njezino objavljivanje. Također, mons. Puljić je objasnio kako je trebalo prethodno ishoditi i odobrenje Svete Stolice, što je i učinjeno, a državni tajnik Vatikana mons. Pietro Parolin tu je gestu hrvatskih biskupa i pohvalio za svoga boravka u Splitu na ređenju biskupa mons. Ante Jozića.

Riječ je, konkretno, o 30 milijuna kuna, jer Crkva prema „gospodarskom ugovoru“između Hrvatske i Vatikana godišnje dobiva oko 300 milijuna kuna. Koliki je to novac za samu Crkvu, najbolje govore neke usporedbe unutar crkvene raspodjele. Primjerice, kada iz državne blagajne novac dođe u Hrvatsku biskupsku konferenciju, on se raspoređuje biskupijama prema veličini i potrebama, a manji dio ostaje za potrebe HBK. Velike nadbiskupije, poput npr. Zagrebačke nadbiskupije, znale su dobiti i po 50 milijuna, a one manje između 20 i 30 milijuna kuna, dok bi male biskupije dobivale iznose od dva do tri milijuna kuna. Dakle, moglo bi se reći da je Crkva ove godine odlučila državi darovati cijeli budžet jedne nadbiskupije ili nekoliko malih. Kada se tako sagleda tih deset posto, koje je spomenuo premijer Plenković, onda se zornije vidi što to znači za život konkretnih biskupija, koje kada im pristigne novac iz središnje financijske ustanove u HBK njime pokrivaju troškove svećeničkih nagrada (plaća), karitativni rad i održavanje crkava. Mnogima to ne pokriva sve troškove budžeta, pa i dalje ovise o milodaru vjernika.

Crkva se u više navrata odrekla novca iz državnog proračuna. I to baš u krizama poput sadašnje. Prvi puta bilo je to 2009. kada je državi donirala 50 milijuna kuna, zatim 2010. 18,5 milijuna kuna, pa 2011. opet nešto malo manje od 50 milijuna kuna te 2012. oko 44 milijuna kuna. I to se sve zbog toga, kako je rekao mons. Puljić zato što je „Crkva držala i drži potrebnim sudjelovati u narodnoj krizi i općoj krizi, društvenoj krizi“.

Te gesta biskupa, kao i ova posljednja, važne su upravo zbog dojma koji nikako ne jenjava od potpisivanja spomenutog gospodarskog ugovora Vatikana i Hrvatske, a prema kojemu Crkva svojevrsnom „valutnom klauzulom“dobiva dvije prosječne hrvatske plaće pomnožene s brojem župa za svoje godišnje funkcioniranje. Rasprave o tome novcu vode se na dvije razine. Jedna je ona, često i u samoj Crkvi prisutna, radi li se o dobrom modelu, tj. nije li možda trebalo ugovoriti neki model „crkvenog poreza“, kako ne bi proizlazilo da je Crkva na državnim „jaslama“poput ostalih proračunskih korisnika, nego da je evidentno da je financiraju vjernici. A druga je razina ona iz koje izbija nesnošljivost prema Crkvi i tvrdi se da Crkvu nikako ne bi trebalo financirati novcem poreznih obveznika jer nisu svi stanovnici Hrvatske vjernici premda se 90 posto stanovnika statistički tako izjasnilo.

Ovakav potez biskupa sigurno, dakle, pridonosi smanjivanju tih tenzija u raspravama o novcu kojega Crkva dobiva iz proračuna. Državu s jedne strane ova konkretna crkvena „desetina“sigurno neće spasiti, ali gesta govori više od samih brojki. Svjesni su toga i sami biskupi, koji su upravo u ovih pet mjeseci šutnje na svojevrstan način oživjeli onu evanđeosku da ne zna desnica što radi ljevica, ne želeći ubirati jeftine bodove na svojoj odluci. No, ona je usprkos tome ugledala svjetlo dana i dobro je došla u relaksiranju barem jednog dijela odnosa javnosti prema Crkvi u krizi koja je snažno pogodila ljude na svim razinama i koja tek može poprimiti veće razmjere. No pritom se ne smije zaboraviti niti to da su Crkva - ljudi. Crkva nisu samo biskupi i svećenici. I da Crkva živi upravo onako kako žive njezini vjernici. Koji će, zacijelo, ovu gestu svojih pastira u pandemiji zdušno podržati.

Crkva se u više navrata odrekla novca iz državnog proračuna. I to baš u krizama. Prvi put bilo je to 2009., 50 milijuna kuna, zatim 2010., 18,5 milijuna kuna, pa 2011., nešto manje od 50 milijuna kuna...