Krugman: Deficit države nije bitan, vlade moraju trošiti
“Ovo bi svatko trebao razumjeti: s obzirom na vjerojatnu budućnost američke ekonomije, vrijeme je da se troši mnogo novca na budućnost i ne brine odakle taj novac”
Ovo bi svatko trebao razumjeti: s obzirom na vjerojatnu budućnost američke ekonomije, vrijeme je da se, pod a), troši mnogo novca na budućnost te pod b), ne brine odakle taj novac stiže. Zasad, i u sljedećih nekoliko godina, potrošnja uz visoke deficite nije samo O. K., nego je jedina odgovorna stvar koje se može učiniti. Napisao je to u svojoj prekjučerašnjoj kolumni u New York Timesu američki ekonomist i nobelovac Paul Krugman, koji na predsjedničkim izborima 3. studenoga podržava Joea Bidena, a kojemu, s obzirom na krizu u SAD-u i ostatku svijeta, ekonomist preporučuje visoko trošenje države kako bi se zemlja izvukla iz krize. Naravno, to trošenje nije besplatno, već će se SAD morati zadužiti, ali Krugman smatra da je to mala cijena koja se mora platiti kako bi se, smatra on, gospodarstvo oporavilo.
Podržava Bidena
Iako taj pristup ima i svoje kritičare, sasvim je jasno da je velika većina zemalja u krizi krenula upravo tim putem. Deficit američkog proračuna (koliko država više troši, primjerice, na plaće i infrastrukturu nego uprihoduje porezima i na druge načine) u fiskalnoj godini 2020. iznosi 3,1 bilijun dolara, odnosno 16 posto BDP-a, i najveći je od Drugog svjetskog rata. Središnja je vlada u svojoj pomoći građanima bila vrlo izdašna – kad je stopa nezaposlenosti porasla na 15 posto u travnju, pomoć za one bez radnog mjesta skočila je toliko da je preko polovice njih imalo veća primanja nego kad su radili.
Vlada je pomogla i brojnim tvrtkama da opstanu.
No Krugman, veliki kritičar predsjednika Donalda Trumpa, želi da Biden bude još odrješitiji: “(Nastavak pandemije op. a.) znači da će biti ključno osigurati novu rundu fiskalne pomoći, posebno pomoći
za nezaposlene te za osiromašene državne i lokalne vlasti... No on će pomoći i da se izbjegne spiralni pad ekonomije, tako što će odvratiti potencijalni kolaps u potrošnji kućanstava i lokalnih vlasti”, smatra Paul Krugman te dodaje da će SAD morati ulagati i u budućnost: infrastrukturu, zeleno gospodarstvo, zdravlje djece...
“No kako ćemo platiti ta ulaganja?”, piše ekonomist pa odmah zaključuje: “Loše pitanje”.
Na svijetu, piše, postoji zasićenje privatne štednje – suma koju su pojedinci spremni štedjeti stalno premašuje sumu koju tvrtke žele uložiti. Ta situacija pretače se u ekstremno niske troškove posuđivanja za vlade.
Pod tim uvjetima bilo bi zapravo neodgovorno za federalnu vladu da se ne upusti u opsežno posuđivanje kako bi investirala u budućnost, smatra Krugman te dodaje da nije zabrinjavajući ni porast javnog duga tako dugo dok su kamatne stope na taj dug ispod dugoročne stope rasta gospodarstva.
Američki ekonomist pritom je rekao da je ovaj stav postao dio srednjostrujaškog mišljenja, koje su podržali čak i bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Olivier Blanchard, iz čijih udžbenika hrvatski studenti uče makroekonomiju, pa čak i Trumpov predsjednik središnje banke SAD-a.
I dok Biden najavljuje veću potrošnju, dođe li na vlast, Trumpova vlada već se odlučila na taj korak. Isto su napravile i zemlje Europske unije. Financial Times prije nekoliko dana objavio je da će ukupni deficit 19 zemalja eurozone ove godine iznositi gotovo 1000 milijardi eura, odnosno 8,9 posto BDP-a. To znači da će proračunski manjak u gospodarstvima eurozone biti čak deset puta veći od prošlogodišnjih. Isto tako bit će i znatno veći nego 2010., kada je deficit eurozone bio 6,6 posto. Visoki deficiti pridonijeli su tadašnjoj dužničkoj krizi u EU, no ove godine zasad nema takvih najava, a zaduživanje je zemljama postalo jeftinije, među ostalim i zbog politike Europske središnje banke, koja kupuje obveznice. Španjolski, talijanski i belgijski deficit u 2020. bit će iznad deset posto, a čak će i Dublin te Berlin imati manjak veći od šest posto.
“Dva eksperimenta”
– Najprije se brinite kako ćete voditi rat, a tek zatim kako ćete to platiti – rekla je glavna ekonomistica Svjetske banke Carmen Reinhart.
Svjetska banka procjenjuje da će deficit Hrvatske u 2020. iznositi osam posto, dok je posljednje tri godine imala suficit, odnosno više je uprihodila nego potrošila te je time smanjila i javni dug koji je najbrže rastao tijekom vlade današnjeg predsjednika Zorana Milanovića.
Ekonomski analitičar i bivši ministar Ljubo Jurčić vjeruje da je Krugman u pravu i govori da deficiti u koje zemlje ulaze nisu previsoki.
– Dva su glavna cilja ekonomske politike: čuvati domaću proizvodnju i punu zaposlenost. Opravdano je ući u veći deficit da bi se očuvalo domaće gospodarstvo, uz posljedicu povećanja duga, jer će se s jačom ekonomijom i viši dug kasnije lakše vratiti. To je pokazao period nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, Hrvatska već dugo slijedi politiku održavanja deficita na nižoj razini, ali uz posljedice za gospodarstvo – govori nam profesor ekonomije.– Spašavanje radnih mjesta, posebno u krizi, mora biti sveti cilj ekonomske politike – zaključuje Jurčić.S druge strane ekonomski stručnjak Željko Lovrinčević naglašava da su ovako visoki deficiti situacija u kojoj se svijet nikada nije našao. Također, naglašava, nije isto kada o toj temi govore američki ili europski ekonomist, zbog uloge koju dolar i prava suverenost pružaju SAD-u.
– Nakon što su središnje banke eksperimentirale s vrlo ekspanzivnom monetarnom politikom, dolazi novi eksperiment visokih deficita. U povijesti su situacije s visokim državnim dugovima završavale na tri načina: rastom inflacije, djelomičnim otpisom duga ili pak, poput Japana, održavanjem visokih deficita desetljećima koji su vodili dugoročnoj stagnaciji. Nije bilo bezbolnog izlaza – govori nam Lovrinčević. I dok smatra da će Hrvatska zbog želje da čim prije uđe u eurozonu pokušati održati razinu javnog duga ispod 90 posto, to neće biti slučaj s drugim europskim zemljama, zbog čega bi se i euro kao valuta mogao opet naći u krizi.
– Hrvatski javni dug već će ove godine dosegnuti 85 posto BDP-a, ali smatram da će Vlada vjerojatno pokušati zaustaviti njegov rast na ispod 90 posto, pa čak i pod cijenu problema javnih sustava, poput zdravstvenog. No Španjolska, primjerice, vjerojatno neće imati ta ograničenja i, jednom kad se povise kamatne stope, vjerujem da će naići nova kriza i da će tada doći do krize eura – zaključio je hrvatski ekonomist.
“No kako ćemo platiti ta ulaganja?”, piše u NYT-u ugledni ekonomist pa odmah zaključuje: “Loše pitanje”