Uspješniji studenti zaziru od rada na birokratiziranim i zastarjelim sudovima
Reforma pravosuđa nužna kako bi ojačalo povjerenje u državne institucije
Bujanje koronavirusa, velike korupcijske afere i oružani napad na Banske dvore iz fokusa su javnosti maknule činjenicu da Hrvatska u vrlo kratkom roku mora osmisliti planove i strategije koje će joj omogućiti oporavak od sadašnjih šokova. Za to su nam na raspolaganju nikad izdašniji mehanizmi i fondovi EU, a u izradi razvojne strategije koja bi nam trebala osigurati povlačenje tog novca pomaže nam i Svjetska banka, čija direktorica za Hrvatsku Elisabetta Capannelli u intervjuu za jučerašnji Večernjak tvrdi kako Hrvatska u sljedećem desetljeću može ostvariti divovske pomake, ali samo ako napravi velike zaokrete u provedbi javnih politika. A kao prvi od nužnih koraka ističe temeljitu reformu pravosuđa koja će unaprijediti poslovno okruženje i ojačati povjerenje u javne institucije.
Najbolnija točka
Pravosuđe kao najbolniju točku u funkcioniranju države prepoznaju i hrvatski građani, kojih 80 posto po zadnjem Europskom pravnom semaforu ne vjeruje sudovima i sucima, a opći je dojam da sustav ne uspijeva izići na kraj s ključnim problemima društva, prije svega s korupcijom. Reformu pravosuđa obećavale su, dijelom i nastojale provesti sve vlade od 2000. do danas i bilo bi zlonamjerno tvrditi da se na tom planu ništa nije pomaklo. Sudske statistike iz godine u godinu pokazuju smanjenje ukupnog broja predmeta, dijelom je reformirana mreža sudova, uveden je e-spis, no cijeli se proces kreće mnogo sporije nego što zahtijevaju okolnosti. O tome što bi trebalo napraviti da bi sustav povratio povjerenje građana, napisan je priličan broj stručnih analiza, a jedna od njih je “Pravosuđe u Hrvatskoj 2020., Stanje, uzroci krize i moguće mjere” Alana Uzelca, predstojnika Katedre za građansko procesno pravo zagrebačkog
Osiguran je i novac jer je visoki udio takvih projekata jedan od zahtjeva Mehanizma za oporavak od posljedica epidemije, gdje je idućih godina na raspolaganju 10 milijardi eura
Pravnog fakulteta.
Prof. Uzelac ne vjeruje obranaškoj tvrdnji da je javno nepovjerenje u pravosuđe rezultat nepoznavanja prava i stvarnog funkcioniranja pravosuđa. Naprotiv, tvrdi da je ono “odraz stvarnih sistemskih nedostataka i raskoraka između rezultata koje pravosudni sustav postiže i potreba društva za adekvatnom pravnom zaštitom građana i pravnih osoba”. Kao bolnu točku Uzelac prepoznaje dugotrajne postupke u predmetima od interesa za javnost, a posebno zabrinjava njegovo upozorenje kako negativna percepcija javnosti dovodi do pada interesa za rad u pravosuđu. Uspješniji studenti na pravnim fakultetima, tvrdi Uzelac, zaziru od rada na sudovima i “birokratiziranim, hijerarhiziranim, međunarodno nekonkurentnim i tehnološki zastarjelim pravosudnim strukturama, ovisnima o stalnim promjenama vlasti”.
Za izlazak iz ovakvog stanja Uzelac nudi i konkretne mjere, pri čemu ističe nužnost sustavnog planiranja reformskih procesa pod vodstvom odabranih neovisnih eksperata. Naglašava da se pravosuđe mora otvoriti prema problemima društva, a kad je riječ o kvaliteti kadra predlaže, među ostalim, promjene u sustavu imenovanja sudaca kojima bi se barem petina otvorenih sudačkih mjesta rezervirala za imenovanja izvan kruga karijernih sudaca i sudskih savjetnika, primjerice iz reda odvjetnika, bilježnika, korporativnih pravnika, pravnih znanstvenika...
Nasuprot tvrdnjama o uvođenju modernih tehnologija u hrvatskom pravosuđu, Uzelac tvrdi da u digitalizaciji radikalno kasnimo za drugim europskim zemljama, čak i da digitalizacija na hrvatski način ima negativan učinak.
– U mjeri u kojoj uspijeva umjesto redukcije glomaznog pravosudnog aparata i modernizacije koja odgovara očekivanjima suvremenih korisnika, digitalizacija cementira stare obrasce rada i neracionalnu personalnu strukturu u pravosuđu – upozorava Uzelac.
Napomenimo da za digitalizaciju pravosuđa, bude li za nju istinske volje, Hrvatska ima i osiguran novac budući da je visok udio projekata digitalne transformacije jedan od zahtjeva Mehanizma za oporavak od posljedica epidemije, u okviru kojega će nam idućih godina na raspolaganju biti gotovo 10 milijardi eura.
Premala ulaganja
A da su premala ulaganja među ključnim kočnicama za bilo kakve reforme u pravosuđu, upozorava bivši ministar Ante Šprlje.
– Hrvatska nije strateški orijentirana prema reformi pravosuđa. Svima su uvijek puna usta reforme, ali vlade uporno odbijaju strateški pristup i stanje nastoje popraviti ad hoc zakonskim izmjenama kada se suoče s nekim problemom. Da nema istinske volje za reforme, vidi se i iz proračunskih izdvajanja za pravosuđe, koja su se povećavala samo dok smo pregovarali o ulasku u EU – tvrdi Šprlje. U prilog ovoj tezi navodi da sudovi u Zagrebu između ostalog pate i od manjka prostora pa suci rade od kuće iako je još za njegova mandata norveška vlada nudila 104 milijuna dolara kako bi se riješio ovaj problem. Baš kao i prof. Uzelac, i ovaj bivši ministar ističe kako se kompletni pravosudni sustav mora otvoriti novim i modernim metodama rada, pri čemu apostrofira i DORH kao “rigidnu vertikalnu strukturu”, zbog
efikasnost.• čega mu je smanjena