Rafali po Banskim dvorima: tko je sve kumovao radikalizmu i tko su mu roditelji
Kad netko uzme pušku i uperi je protiv Vlade koja ima demokratski legitimitet, što god tko mislio o njenoj politici, onda je to znak teškog poremećaja u društvu koje se lomi pod pritiskom krize i propada s uspjesima ‘divljeg kapitalizma’
Novo političko vrijeme u Hrvatskoj moglo bi se računati od dana kad je jedan zaluđeni mladić u nastupu razočaranja, bijesa, čega li, zapucao u hrvatsku Vladu i ranio teško jednog policajca. Je li radikalizam toga jutra prešao hrvatsku granicu? Činjenica da je prvi put jedan Hrvat digao ruku na svoju državu, dovoljno govori što se dogodilo; u zemlji koja je i preko mjere hvalila svoju stabilnost, udarac je, da bude teže, došao sa strane (braniteljske) koja više boli, koja je državu godinama najvjernije branila. Šokirani su čak i oni koji taj čin promiču u skriveno mišljenje o trenutačnoj vlasti; ne bi se, inače, ni oglašavali. Kod vojne agresije na Hrvatsku bivša je država bombardirala i Banske dvore, tadašnje sjedište hrvatske državne vlasti; jugoslavensko zrakoplovstvo dodatno je homogeniziralo napadnutu naciju. Rafalna paljba na najmoćniju instituciju današnje hrvatske države izaziva ozbiljne pukotine u samome biću Hrvatske, od dna do vrha dijeleći državu, društvo, čak i naciju, oko toga tko je sve kumovao današnjem radikalizmu. I tko su mu sve roditelji. Ne postoji vlast koju svi vole. Ali, kad netko uzme pušku i uperi je protiv Vlade koja ima demokratski legitimitet, što god tko mogao misliti o njenoj politici, onda je to vanjski znak teškog unutrašnjeg poremećaja. Ne samo u glavi jednoga podivljalog dečka, koji je u vlastima otkrio izvore preranoga sloma, nego u društvu koje se sve više lomi pod pritiskom krize i propada s uspjesima „divljeg kapitalizma“? Osuditi nasilje na Markovu trgu nije stvar političkoga uvjerenja ni političkoga (ne)povjerenja u vlast, nego pitanje mentalnoga zdravlja i zdravoga morala svakoga pojedinca. Ni jedan zločin ne bi smio imati saveznika. Događa se, međutim, u jednom ambijentu, koji ga ne opravdava, ali ga donekle objašnjava. Taj je mladić, Danijel Bezuk, imao obitelj, išao je u školu, možda je pohađao i vjeronauk i primio svete sakramente, imao je sigurno i prijatelje i drugove s kojima se družio; i o toj je odgovornosti dopušteno govoriti, kako god različiti ljudi različito tumačili njegovo (ne)djelo. Je li rođen s nasilničkim ili zločinačkim sklonostima ili ga je društvo, uže i šire, formiralo da može ubiti? Osim opravdane i razumljive osude zločina, pojavila se začudna solidarnost sa zločincem, drugi put u nekoliko mjeseci, čak i pohvale nasilju; to je već druga opasnost, nju se ne rješava represijom sistema, nego pedagogijom društva; treba ljude dovesti, ili odvesti, da se počnu nadati boljemu umjesto da se plaše gorega. Zločin je uvijek znak opasnosti; ambijent u kome je bio moguć. ili je nekome izgledao kao rješenje, plaši koliko i zločin sam. Gdje su stvarni korijeni radikalizma, ako je njegovo rođenje obznanio jedan mladac koji možda nije čuo za Matiju Gupca, ali je htio postati njegov dvojnik? Što je on mogao znati o teorijama, ili o ideologijama, koje mu se posmrtno upisuju u pokretačku snagu njegova (samo)ubilačkog projekta. S njim radikalizam ne počinje, vjerojatno i ne završava. Malo je aktera s današnje političke pozornice koji mogu dokazati da nisu još koju godinu ranije polagali u zemlju klicu sadašnjega radikalizma, od koga svi peru ruke, ili ga drugima pripisuju. Mogu se njemu odrediti i otac i majka, čak i datum rođenja, možda i mjesto i prebivalište: koga sve bujice nisu nosile na vlast, a tko je u jednom provincijskom listu, još nedavno, objavljivao velike nacionalne planove! Uputno je da svatko baci pogled na svoje dvorište, da može čistiti tuđe. Hrvatska je s Tomislavom Karamarkom prolazila najteža iskušenja za svoju političku, a onda i građansku stabilnost.
Ideološki doping
Andrej Plenković raščistio je s većinom desničarskog naslijeđa iz tog – i ranijeg – vremena, i okrenuo HDZ u umjerenije vode; rade li mu bivši HDZ-ovci o glavi, to je teško reći, još teže dokazati. Činjenica da je dobrim dijelom i na tim kadrovima stvoren novi pokret na desnici ne dokazuje ništa u vezi s događajem na Markovu trgu. Ne može se suditi mišljenju.
Ako bi se sadašnji radikalizam, koji još treba dokumentirati, vezao za nacionalističku desnicu, mora se ponoviti da ona ima dvije crvene krpe; jugoslavenstvo, odnosno komunizam, kao ideološki doping, i srpstvo, kao zabranjeno voće. Za takve bi političke standarde bila neprihvatljivo da Srbi sudjeluju u hrvatskoj Vladi i da su se oslobodili svih hipoteka, koje im stavljaju na dušu. Savez Plenković – Pupovac u toj verziji izgleda kao „trgovačka koalicija“iako vode političkome smirivanju u Hrvatskoj, a uskoro, možda, i u regiji, ako se u Beogradu oslobode svojih hipoteka. Nitko
Veliko je pitanje, za sve, a ne samo za izabrane, je li s napadom na državu počeo ili završio radikalizam o kojem se toliko bruji
Pojavila se začudna solidarnost sa zločincem, drugi put u nekoliko mjeseci. To se ne rješava represijom sustava, nego pedagogijom društva
ne može znati što se sve motalo po glavi mladome samoubojici dok je pucao po Vladi za koju, vjerojatno, nije glasao. Hrvati su dočekali državu kao dar s neba, godinama gubili povjerenje kad su dar otvarali, ali su ga ljubomorno držali u vitrinama. Malo se naroda za državu toliko borilo, a nezadovoljstvo izražavalo na mirniji način; kao da su pazili da ne ostanu opet bez države. A po tome kako (ne) funkcionira pravosuđe i kako se usred svekoliko krize razdire državni vrh, mogli su zaključiti kakvu su državu dobili; po tome kako se šire nejednakosti da jedni ne mogu zbrojiti imovinu a drugi nemaju ni za kruh, dalo bi se suditi o društvu; po tome kako se ne može stati na rep korupciji, možda zato što i ona ima glavu, vidi se kakav je moral u Hrvatskoj. Ipak, Hrvati nisu ustajali protiv svoje države, očito u strahu da je ne izgube, sve dok na red nije došla generacija koja zna samo za neuspješnu Hrvatsku.
Izlaz u represiji?!
Glavni otpor HDZ-u ne dolazi od ljevice, dolazi ili iz vlastitih redova ili iz drugog, radikalnijeg krila desnice; ljevica je u opoziciji korektnija, ne (iz)vodi borbu izvan institucija, ni izvan ustavnih okvira. Desnica je u opoziciji bila dva puta, i svaki je put bila neprispodobivo agresivnija: težište borbe premještala je iz institucija, jednom na splitsku rivu, kad je mišićima tražila glavu „nenarodne vlasti“, a drugi put u Zagrebu, pod Šatorom i na Savskoj cesti, kad ju je i dobila, koristeći i sredstva za koje razumni HDZ-ovci danas priznaju da su predstavljale „teroristički čin“. Treba znati tko je što sijao, kada i gdje, da ne žanje tuđu sjetvu. Hrvatska nije izgubila ravnotežu samo zato što je netko na nju pucao; više se može zaljuljati ako ne nađe odgovor oko koga će ujediniti svoje građane i dignuti im moral koji je počeo padati znatno prije toga nesretnog događaja. Politička pouka iz zločina mogla bi biti važnija od sudske kazne, da počinitelj zločina nije kaznio sam sebi. Ne može sva daljnja odgovornost biti na policiji i na sudstvu; politika će morati reći što se dogodilo i zbog čega se to dogodilo, najmanje štedeći samu sebe zbog stanja u kome se nalaze država i društvo u kome je takvo nasilje postalo moguće. Izjašnjenje bi se usmjerilo na pogrešni teren kad bi se mišljenja o jednom evidentnom zločinu dijelila po tome tko podržava rad Vlade, pa bi oni jače osuđivali zločin, i na one koji Vladu ne podržavaju, pa bi oni mogli biti suzdržaniji u osudi, pa otuda sumnjivi, čak i opasni, za vlast. Zločin bi trebao osuditi svatko prije nego što počne kritizirati ovu ili onu politiku. Oko Plenkovićeve – i svake druge – Vlade i dosad su se koplja lomila; lomila bi se i da nije došlo do nasilja pred njenim vratima. Kad nasilje dođe na red, postaje sve teže sačuvati hladnu glavu. Očekivalo se da će se u zemlji okupiti sve glave: to se još se čeka. Događaj s Markova trga jest težak i tragičan, opasan i zabrinjavajući zločin, kakogod se na nj gledalo, čak i s mišlju da ga je učinio mladić koji nije morao znati što radi. Prilikom preuzimanja Nobelove nagrade Albert Camus je izrekao etičko uvjerenje, koje vrijedi u svim sudištima, da u svakome krivcu ima i nešto nevinosti. Ne radi se, u ovome slučaju, ni o podjeli krivice ni o umanjivanju odgovornosti; pitanje je, najprije društva – obitelji, škole, Crkve…, a onda sistema: jesu li učinili dovoljno da spriječe zločin, tako da radikalizme ne vrijeme legitimiraju? Kad je već otkrio lice, država se ne bi smjela ni impresionirati, ni uplašiti, da bi državljani mogli biti mirni i sigurni. Ako blindirana vozila budu zaštitila vladajući par, „sanitarni kordon“neće zaštititi ni ranjivo društvo ni druge pojedince, bilo da su korisnici bilo da su žrtve privilegija. Hrvatska iz nesreće može izaći jača ako uspostavi nova etička pravila i ako podigne osjetljivost na skupine i pojedince koji se osjećaju zakinutima. Nasilje redovno nastaje na osjećaju nepravde. Veliko je pitanje, za sve a ne samo za izabrane, je li s napadom na državu počeo ili završio radikalizam, o kome se toliko bruji. Bude li u stanju vidjeti i negativnije stvari u njihovoj naravnoj veličini, da ništa ne dodaje i ne oduzima, Hrvatska može biti veća i od velikih problema. Potencijali su veći od rezultata koje ostvaruje. Ako istina stvarno liječi, kao što tvrde etičari, politiku ne treba smatrati jako ljekovitom disciplinom. Jedno se čini nedvojbenim: napad s elementima terorizma, kako ga je, od početka, okvalificirala politika, uz pomoć pravne znanosti, nema u sebi ništa od ljubavi, ni prema Domovini, ni prema Naciji, ako je izveden s takvim predumišljajem. Mržnja je dosegla vrhunac na Markovu trgu, to je evidentno; mržnja nije nepoznato stanje u hrvatskome društvu.
Sila je, pak, gornji stadij netolerancije u društvu, posljedica nesposobnosti kritičkoga mišljenja i političke zaostalosti koja – kako piše Rob Riemen – „potiče mržnju prema neistomišljenicima“. Pred novim, nepoznatim problemom, i u strahu da stvarno počinje novo vrijeme terora, Hrvatska može pasti u iskušenje da traži izlaz u represiji a ne u prevenciji, da otklanja posljedice, a ne uzroke, da se bavi stavovima, a ne deliktima. Stvorila bi novi problem, umjesto da nađe trajno rješenje za probleme koje još nije riješila. „Ako ne naučite praviti cipele”, govorio je Aristotel Atenjanima, “hodat ćete bosi. Ako ne stvorite učitelje, ostat ćete bez Atene.“Neće Hrvati ostati bez države zato što je neki nedozreli, možda i pomračeni um ispalio na nju nekoliko hitaca, ali bi morali znati objektivno valorizirati događaj, da se svi smire, i država i državljani. U istome tjednu, Francuskoj se, valjda stoti put, dogodio stravični zločin, još brutalniji zbog načina na koji je izveden. Tamo se, iz zločinčeva „rukopisa“, vidjelo o kakvim se motivima radi i kakva je organizacija u pitanju. Francuzi su to, na nesreću, već doživljavali da Emmanuelu Macrona nije trebala policijska forenzika da dade političku kvalifikaciju da se radi o terorizmu. Tamo je zločinac još veće – ili manje – dijete koje sa svojih 18 godina nije moglo znati puno više od onoga u što su ga uvjerili sijači (islamskoga) fanatizma – da će na nebu dobiti nagradu za zločin na zemlji. Ne može se (još) znati što je navelo našeg 22-godišnjaka da puca na državu; ako je fanatizam posrijedi, Baudelaire je za „fanatike svih boja“rekao da su „budale, ali opasne“, a Amos Oz da fanatizam „počinje u vlastitom domu“. Nije Hrvatska ni rodno mjesto fanatizma, ni domovina današnjega radikalizma. Lijevi terorizam tipa Crvenih brigada i Baader-Meinhofa prestao je kad je iskopčan s financijskih aparata iz Moskve, obavivši djelomično funkciju destabilizatora kapitalizma. Demokratski Zapad više ugrožavaju radikalne skupine s krajnje desnice, koje obično loše recikliraju potrošene ideje, i švercaju na tržištu u novim ambalažama kao nacizam u Njemačkoj, kao islamizam i antisemitizam, u Francuskoj, ili kao rasizam u Americi.
Raštimano dvoglasje
Iza zločina na Markovu trgu ne vide se svi tragovi, ni jasniji motivi, ni prepoznatljivi ciljevi, ni stvarna organizacija koja ga je mogla naputiti na taj nasilnički čin. Za svaki ozbiljni sud potrebnije su činjenice nego jednostavna, ili pojednostavljena policijska logika tko je mogao imati interesa, ili političko rezoniranje tko je što govorio prije Krista; potrebna je i čvrsta pravna logika, da olakša put do činjenica i do dokaza. Politika u ovakvim slučajevima znade biti brza na obaraču, ona se, kako je pisao André Gide, „hrani onim što moral osuđuje“. Dosad se vjerovalo da se hrvatsko društvo postupno smiruje, da se dominantna politika vrti oko centra, jednoga ili drugoga, i da se Karamarkovi križari ili povlače iz borbe ili prilagođavaju pobjedniku, uz njega ili protiv njega. Desniji dio političke desnice izražavao se tako da je u omalovažavao antifašizma, za potrebe rehabilitacije ustaštva, ili je u ostacima komunizma i jugoslavenstva nalazio zlatni rudnik da može hraniti svaki lov na kosture komunizma. Nacionalistička desnica teško podnosi što Hrvatskom, kako govore njeni korifeji, opet vladaju Srbi, i što Plenkovićeva vlada normalizira odnose sa srpskom zajednicom, prije nego što su se Srbi iskupili za sve svoje ratne (i druge) zločine nad Hrvatima. Na hrvatskom se društvu i dalje zapaža radikalizacija koju izazivaju neraščišćene ruševine rata, a manje socijalne posljedice bijede u kojoj najviše stradavaju dvije kategorije – mladi i stari; jedni bježe iz zemlje, jer ne vide perspektivu, a stari(ji) su potrošili život, pa čekaju hoće li biti išta bolje poslije njega. O radikalizaciji je, iz takve perspektive, ili prerano ili prekasno govoriti: ne mogu znati je li najgore prošlo ili tek dolazi? Narod koji proživi rat, koji je bio izložen agresiji, koji doživljava sudbinu svih nedovršenih ratova, uvijek će naći razloga da rat nastavlja, s istim ili s drugim sredstvima. Uz to, Hrvati su prošli i nekoliko režima, i svaki im je ostavio ožiljke da od njih mogu sklapati stare razloge za novu borbu. Agresija na državu, zasad individualna, ako se ne dokaže drukčije, dodatno dijeli razjedinjeni državni vrh. U raštimanom dvoglasju više se ne razumije što tko hoće reći; sirota Hrvatska stvarno izgleda kao siroče, iako ima oba roditelja koji se bore bez milosti za skrbništvo nad državom, kao da punoljetna država nije izašla iz faze puberteta. Tko će Plenkoviću i Milanoviću reći da „njihova“država ima četiri milijuna državljana, da je trenutno u krizi kakvu nije imala od osnutka i da su se dužni ujediniti na dobrobit Hrvatske. Ne mora se državni dvojac u svemu slagati; za državu je bolje da različito misle u nekim pitanjima. Ali, ako vodeći dvojac vesla svatko na svoju stranu, državni se čamac može prevrnuti. Nisu oni izabrani da zabavljaju naciju ne-gledljivim predstavama, nego da rješavaju probleme zemlje! Socijalno se raslojavanje događa na sve strane, a političko još i više.
Nije manje drastično kad poludjeli otac pokuša ubiti svoje četvero djece ili kad jedan nezreli mladić ustrijeli troje drugih mladića kažnjavajući i državu što ih ona nije drukčije kaznila. Hrvatsko društvo izloženo je mnogim lošim utjecajima koji potiču nasilje ili ga formiraju, a obrambeni mehanizmi države nisu dovoljno organizirani da ga spriječe. Ima li Hrvatska snage da se ne izgubi u bespućima svoje zbiljnosti? Loš glas o hrvatskome pravosuđu i u svijetu se čuje; čak su i neke afričke države – bez rasističkih primisli – ispred Hrvatske na tome planu. A politika je raštimana čak i na državnome vrhu, da ni s te strane Hrvati ne mogu biti mirni u višestruko nemirnim uvjetima. Država bi se trebala udaljavati od apsolutističke matrice „Hrvatska, to sam ja“prema demokratskoj platformi da država pripada svim građanima. Lijepu Našu od „banane“neće izvući lideri koji se služe narodom, nego politički vođe koji će narodu služiti, ne političari koji budu solirali, nego državnici koji će u teškim prilikama težiti što širem konsenzusu. U protivnom, sami će proizvoditi protivnike među očajnicima koji nemaju što izgubiti.