Vladimir Dugalić
Misliti da nas Bog kažnjava, nespojivo je s vjerom
Upravo u vrijeme dogovaranja ovoga razgovora s prof. dr. Vladimirom Dugalićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta i tajnikom Komisije HBK Iustitia et Pax, dogodio se razoran potres u Sisku, Petrinji, Glini i okolnim selima koji je, zajedno s pandemijom koronavirusa, potaknuo mnoge vjernike na društvenim mrežama na komentare da se radi o posljednjim vremenima, Božjoj opomeni, apokalipsi... Posebno uznemirujuće u vjerničkim krugovima odjeknula je informacija da će se neka cjepiva raditi od staničnih linija namjerno pobačenih fetusa te da su ona neprihvatljiva kršćanima. S druge strane, službena Crkva, kroz stavove Papinske akademije za život i Kongregacije za nauk vjere odašilje poruke da se na cijepljenje ne gleda negativno, odnosno da se čak i u spornim slučajevima treba opredijeliti za tzv. manje zlo jer se na taj način zaustavlja pandemija. Sam papa Franjo podržao je cijepljenje i najavio da će se i sam cijepiti. S druge strane, ne jenjava otpor cijepljenju, a mnogi kršćani vjeruju da je u cjepivo „ugrađen žig Zvijeri“. Sve to stvara silnu konfuziju među vjernicima i brojne konfrontacije, osobito na društvenim mrežama, pa smo prof. dr. Vladimira Dugalića zamolili za pojašnjenje crkvenih stavova, odnosno definiranje pozicije Crkve u ovim aktualnim zbivanjima.
Kako vi na gledate na posljednje događaje koje mnogi promatraju kao apokaliptična zbivanja?
Sada već prošle godine, prvo Zagreb, a onda Sisak, Petrinja, Glina i okolna sela, suočavaju se s nizom potresa, od kojih su dva bila iznimne jačine. Živimo, naime, na trusnom području i takvih događaja bilo je i prije. Sjetimo se samo razornog potresa u Zagrebu prije 140 godina, potom potresa u Đakovu, Skoplju, Podgorici, Banjoj Luci šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Prije nekoliko godina razoran potres pogodio je jug Italije. Razumljivo je da ovakvi događaji pobuđuju u ljudima različita razmišljanja, osobito o njihovu smislu i razornim posljedicama koje su prouzročili ljudima i obiteljima
Dosad odobrena cjepiva i ona koja je naručila naša Vlada nisu toliko moralno upitna da ih ne bismo smjeli primiti
koje žive na području zahvaćenom potresom. Nisu stoga rijetki koji u tim događajima vide Božju kaznu, opomenu, posljednja vremena, apokalipsu. Takvima je papa Franjo nedavno poručio da preispitaju svoju duhovnost i mentalno stanje duha. Naime, nalazili smo se u božićnom vremenu i takva promišljanja nespojiva su s istinom vjere da je Bog iz ljubavi prema čovjeku uzeo ljudsko tijelo i rodio se u obličju malog djeteta. Nazivamo ga i Emanuel – Bog s nama. Naš Bog ušao je u povijest i uvijek je uz nas. On voli čovjeka kojeg je stvorio na svoju sliku i želi mu uvijek dobro. On nama ne želi zlo, što je posvjedočio i smrću na križu radi naših grijeha. On nas ne želi kazniti. Isus je više puta rekao da nije došao svijet osuditi, nego spasiti i da ne želi smrt grešnika, nego njegovo obraćenje i spasenje.
Dakle, to nije Božja kazna?
Bog je strpljiv s nama i poštuje našu slobodu. A u ovakvim događajima koje pripušta, jer ne dokida zakone prirode koje je stvorio, on stoji uz nas, tješi i pomaže unesrećenima jer je on uvijek na strani slabijih, siromašnih, obespravljenih. Oni su baštinici Kraljevstva Božjega. Na tom tragu, kao vjernici, pozvani smo u ovakvim događajima iščitavati znakove vremena. Oni nam pokazuju koliko smo krhki i ranjivi, podložni silama prirode i da nema sigurnosti na ovoj zemlji. Mi smo ovdje putnici u prolazu i svoju sigurnost možemo pronaći samo u Bogu. Ovi događaji, zlo koje nas pogađa, poticaj su stoga na razmišljanje. Prigoda su da preispitamo svoj odnos s Bogom i da mu se vratimo, ako smo se svojim životom udaljili od njegove ljubavi. I pad križeva s crkvenih objekata možemo shvatiti kao poziv cijeloj Crkvi na preispitivanje vlastite vjere i poziv na obraćenje. Naime, ovi događaji prigoda su da ne budemo sebični, nego da iskažemo ljudsku i kršćansku solidarnost i rastemo u dobru i plemenitosti prema onima koji su u potrebi.
U taj apokaliptični kontekst dovodi se i pandemija, tj. koronavirus koji je zarobio cijeli svijet?
Slična apokaliptična promišljanja, na žalost, često se dovode i u kontekst pandemije uzrokovane širenjem koronavirusa SARS-CoV-2. Međutim, ne ulazeći u rasprave o tome je li on prenesen sa životinja na ljude ili smo si djelomično i sami krivi za zlo koje nas je snašlo, puno su opasnija mišljenja koja ovu krizu dovode u kontekst teorije zavjere jer dodatno zbunjuju ljude i unose nesigurnost. U svakom slučaju, ne možemo Bogu pripisivati odgovornost ili u njemu vidjeti policajca koji kažnjava neposlušan svijet. Papinska akademija za život objavila je protekle godine stoga dva dokumenta u kojima je istaknula da nas današnje iskustvo ljudske krhkosti i ranjivosti, prolaznosti i konačnosti može dovesti do praga nove vizije života utemeljene na mudrosti i hrabrosti moralnog obraćenja. To zahtijeva poniznost, unutarnju promjenu i svijest o dobroti života, vrijednosti solidarnosti i bratskog humanizma. Uočili smo vlastite granice, ali i granice gospodarstva utemeljenog isključivo na zaradi koje je doveo do ekološke krize zbog prekomjernog i neodgovornog iskorištavanja prirodnih bogatstava. Istodobno smo shvatili i koliko smo svi uzajamno povezani te da smo pozvani boriti se protiv siromaštva. Uočava se važnost kvalitetnog zdravstvenog sustava i etike skrbi.
Ipak, život nam se prilično promijenio.
I naša Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax naglasila je da nas je nužnost samoizolacije i ograničavanje socijalnih kontakata natjeralo na određeni, za nas neprirodan način života, ali i na preispitivanje dosadašnje prevladavajuće društvene ljestvice vrednota koja je visoko vrednovala profit i moć. Kriza nas je poučila da manje radimo za zaradu, a više obratimo pozornost na ono što je bitno i važno u životu. Osim toga, pomaže nam da otkrijemo i neke zaboravljene vrednote. Zatvoreni u vlastite domove, otkrili smo ljepotu zajedničkog života: roditelja i djece, starih i mladih, kao i napetosti i radosti međusobnih odnosa. Pozvani smo dobro razlikovati ono što je uistinu vrijedno i trajno od onoga što je prolazno, uočiti ono što je nužno od onoga što nije.
Stiglo je cjepivo, no i ono se stavlja u sumnju i izaziva prijepore. Od brzog pronalaženja cjepiva do za Crkvu prihvatljive ili neprihvatljive proizvodnje koja koristi stanične linije fetusa?
U borbi protiv ovog opakog virusa postali smo ponovno svjesni važnosti znanosti, ali istodobno i njezinih ograničenja. Osobito zabrinjavaju određeni moralni prijepori u proizvodnji cjepiva na što je upozorila Papinska akademija za život 2005. godine te dokument Kongregacije za nauk vjere Dignitas Personae iz 2008. U tim dokumentima jasno se govori da cilj zdravstvene zaštite ne može opravdati namjerni pobačaj kako bi se dobile stanične linije za proizvodnju cjepiva te je istodobno i njihova distribucija načelno moralno neprihvatljiva. Cilj, naime, ne opravdava sredstvo.
Nedavno se upravo po tome pitanju oglasila Kongregacija za nauk vjere?
Nedavno objavljena uputa Kongregacije za nauk vjere o moralu primjene nekih cjepiva protiv COVID-19, objavljena 21. prosinca 2020., navodi, međutim, da unutar tih postupaka postoje različiti stupnjevi odgovornosti, osobito između onih koji odlučuju o smjeru istraživanja i proizvodnje i onih koji nemaju takvu moć odlučivanja. Na osobit način ističe se odgovornost istraživača te se naglašava da postoji moralni imperativ za farmaceutsku industriju, vlade i međunarodne organizacije kako bi se osiguralo da cjepiva, učinkovita i sigurna sa zdravstvenog stajališta, kao i etički prihvatljiva, budu dostupna i najsiromašnijim zemljama. Osim toga, dužnost je liječnika, ali i svih vjernika, da zahtijevaju alternativna cjepiva (ako postoje) i naprave pritisak na zdravstvene vlasti kako bi se nabavila druga cjepiva kod kojih nema moralnih dvojbi.
Crkva je sa svoga vrha ipak odobrila cijepljenje metodom manjega zla. I papa Franjo pozvao je na cijepljenje. Je li moralno dopustivo birati između većeg i manjeg zla, zar zlo nije uvijek zlo?
O tom se pitanju očitovala Papinska akademija za život još 2005. te 2017. godine. Ovih dana oglasila se i Kongregacija za nauk vjere, a prije nekoliko dana i Vatikanska komisija za COVID-19, davši upute i konkretne smjernice za djelovanje. Dokumenti su potaknuli vjernike da pristupe cijepljenju u zaštiti vlastita zdravlja, ali i iz solidarnosti prema ranjivim skupinama te zaštiti općeg dobra u okolnostima pandemije. Očitovale su se i druge znanstvene crkvene i necrkvene institucije. Sretna je okolnost da cjepiva koja su dosad odobrena i koje je naručila Vlada Republike Hrvatske ipak nisu u toj mjeri moralno upitna da ih ne bismo smjeli primiti.
Što konkretno preporučuje Kongregacija za nauk vjere?
Kongregacija u svojoj noti ističe da moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije obvezujuća, ako postoji ozbiljna opasnost za zdravlje pučanstva jer je suradnja u zlu vrlo udaljena. Međutim, napominje se da se u ovom slučaju sva cjepiva, priznata kao klinički sigurna i učinkovita, mogu koristiti samo uz određenu svijest da primjena takvih cjepiva ne znači formalnu suradnju u pobačaju iz kojeg potječu stanice s kojima su cjepiva proizvedena. U konačnici, treba jasno naglasiti da moralno i zakonito korištenje tih vrsta cjepiva, zbog posebnih uvjeta koji ga čine takvim, ne može samo po sebi predstavljati legitimiranje, pa i neizravno, prakse pobačaja te pretpostavlja protivljenje toj praksi od strane onih koji ga koriste. Drugim riječima, zakonita uporaba takvih cjepiva ne dovodi i ne smije ni na koji način dovesti do moralnog odobrenja uporabe staničnih linija koje su dobivene iz stanica pobačenih fetusa. Od farmaceutskih tvrtki i vladinih zdravstvenih agencija stoga se traži da proizvode, odobravaju, distribuiraju i nude etički prihvatljiva cjepiva koja ne stvaraju probleme u savjesti ni zdravstvenim djelatnicima, a ni osobama koje provode cijepljenje.
Cijepljenje prati snažna promidžba u svim zemljama kojima je cilj doseći 70 posto procijepljenosti stanovništva, a najavljuju se i evidencije cijepljenih, odnosno necijepljenih građana, kojima bi mogla biti uskraćena razna građanska prava? Što bi bilo, hipotetski, da civilna vlast odredi da jednoga dana vjernici trebaju „cjepne putovnice“za odlazak na misu? Naime, teško se oteti dojmu da iza svega ne stoji određena sila i pritisak koja se možda najzornije vidjela u izlasku dugih cijevi u pratnji cjepiva u Hrvatskoj. Širi li se namjerno strah?
Uvijek kod određenog broja ljudi postoji strah od novoga i nepoznatoga te se ne čudim što velik broj ljudi strahuje od cijepljenja. Tim više što se sve događa brzo i nemamo dovoljno saznanja o mogućim dugoročnim nuspojavama. Dodatnu zbunjenost izazivaju i prijepori i kontradiktorne izjave među samim znanstvenicima. Osim toga, kod određenog broja vjernika dolazi do sukoba vrednota u osobnoj savjesti između obveze brige za život i zdravlje i neetične proizvodnje cjepiva. Stoga, nikakvom prisilom i prijetnjama evidencijama nećemo ljude uvjeriti u opravdanost cijepljenja. Uvođenje pak tzv. „cjepnih putovnica“bilo bi grubo kršenje temeljnih ljudskih prava i prava na slobodu kretanja. To je uostalom i zadiranje u privatnost te na određeni način i u suprotnosti s pravima pacijenata na autonomno odlučivanje. U prilog tome govori i dokument Kongregacije za nauk vjere koji jasno kaže da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i stoga mora biti dobrovoljno, iako smo svjesni da su život i zdravlje velik Božji dar i da se svatko mora prema njima odnositi odgovorno. Odluka o (ne)cijepljenju stoga mora biti razborita i, smatram, donesena u dogovoru s liječnikom obiteljske medicine.
Što s onima koji odbiju cijepljenje?
Upravo to pitanje uključuje i odnos između osobnog i javnog zdravlja, pokazujući njihovu blisku međuovisnost. S obzirom na tu povezanost, važno je da se u tom pogledu donese odgovorna odluka jer odbijanje cjepiva može biti rizično i za druge. Drugim riječima, budući da se radi o pandemiji, s moralnog stajališta, moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti osobne zaštite zdravlja, već i o ostvarivanju općeg dobra te se u nedostatku drugih sredstava za zaustavljanje ili barem za sprječavanje epidemije, može preporučiti cijepljenje, osobito kako bi se zaštitili najslabiji i najizloženiji. Oni koji, međutim, zbog savjesti odbacuju cjepiva proizvedena staničnim linijama iz stanica pobačenih fetusa moraju nastojati izbjeći, drugim sredstvima epidemiološke zaštite te primjerenim ponašanjem, da na bilo koji način postanu izvor za prijenos virusa. Konkretno, oni koji odbiju cijepljenje moraju izbjegavati svaki rizik za zdravlje onih koji se ne mogu cijepiti iz kliničkih ili drugih razloga i koji pripadaju najranjivijim skupinama.
Pandemija je obilježila i božićno vrijeme. Biskup Škvorčević na elegantan je način u svojoj božićnoj poruci upozorio na činjenicu da se civilne vlasti ne smiju miješati u liturgijski i sakramentalni život Crkve? I ostali biskupi, poput kardinala Bozanića, upozoravaju na nelogičnu i nepravednu odredbu o limitu od 25 vjernika na euharistijskim slavljima, no čini se da ih vlast ne čuje? Napravljen je samo kratkotrajan presedan za božićne blagdane.
Nas vjernike proljetos je na osobit način teško pogodila najprije nemogućnost, a kasnije ograničenost euharistijskih slavlja s narodom, tim više što se radilo o uskrsnom vremenu koje je najvažnije liturgijsko vrijeme. Osobito je bio otužan prizor gledati usamljenog papu Franju na Trgu sv. Petra u Vatikanu za vrijeme Velikog tjedna i Uskrsa. Međutim, nismo se dali obeshrabriti, nego nas je ova kriza pozvala na preispitivanje vlastite duhovnosti i žeđi za Bogom te traženja novih putova kako navijestiti Boga današnjem čovjeku. Naime, poslanje koje je Crkva primila od Krista nije ni političkog ni ekonomskog ni socijalnog reda, nego religioznog, te upravo iz te misije izvire i njezino poslanje. Politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne su jedna o drugoj i autonomne te se Crkva, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem. Drugi vatikanski sabor, koji je Crkvu odredio kao narod Božji i sakrament spasenja u svijetu, jasno je naglasio da ona ima dužnost i pravo da uvijek i svuda s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoj socijalni nauk, da neometano obavlja svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe (usp. GS 76). Stoga, ove odredbe o 25 osoba podsjećaju me pomalo na vrijeme jozefinizma kada je car određivao koliko će svijeća biti na oltaru.
Biskupi stoga s pravom upozoravaju na nelogičnosti u ovom izračunu jer nisu sve crkve jednake veličine. Uostalom, ako se za neke druge objekte broj ljudi određivao prema kvadraturi, ne razumijem zašto taj kriterij nije primijenjen i na vjerske objekte. Mogu se zapitati i kakva je razlika, u epidemiološkom smislu, između božićne mise i slavljenja misa nedjeljom. Smatram da je ova odredba diskriminatorna prema vjernicima jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.
Planiraju li naši biskupi, Hrvatska biskupska konferencija ili Komisija HBK Iustitia et Pax izdati smjernice vjernicima u cijeloj ovoj situaciji i u kojem bi smjeru one mogle ići?
Uvjeren sam da će ih uskoro izdati, a zasigurno će biti u svjetlu smjernica pape Franje i dokumenata Kongregacije za nauk vjere i Papinske akademije za život.