Napredak medicine koji produžuje ljudski život zahtijeva nova bioetička preispitivanja

Ubioetičkoj raspravi o eutanaziji, dodaje, imamo dva suprotstavljena mišljenja o svetosti i kvaliteti života. Svetost ljudskog života kao vrhunske vrijednosti zastupaju predstavnici većine organiziranih religija, a kod nas je najvažniji predstavnik Katolička crkva.

– Imajući u vidu da je jedna od temeljnih postavki katoličkog vjerovanja stav da je Bog tvorac života, nije čudno da se Katolička crkva zalaže za zaštitu očuvanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Stav Crkve prema eutanaziji sličan je kao i u pitanju pobačaja i zbog inzistiranja na svetosti ljudskog života, nerealno je očekivati da će Katolička crkva ikada smatrati eutanaziju prihvatljivim izborom za sve one koji nepodnošljivo pate. S druge strane, imamo sve one koji se zalažu za tzv. kvalitetu života te ne bez temelja ističu kako nepotrebno produžavanje ljudskog života uz istovremeno produžavanje patnje koju osoba doživljava dramatično smanjuje kvalitetu života te se postavlja pitanje o smislenosti produžavanja takvog života – govori Kelam dodajući da je kod nas tema eutanazije puno manje prisutna u javnosti od pitanja pobačaja te smatra da se treba što hitnije otvoriti u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti. Tu bioetika može biti od velike pomoći sa sagledavanjem problema iz više perspektiva.

– U raspravi o možebitnoj legalizaciji eutanazije, najveću pozornost treba usmjeriti na sprečavanje mogućih zloupotreba te izbjegavanje nametanja stava kod starih i bolesnih kako je eutanazija ne samo rješenje za njihove patnje, već što bi bilo vrlo problematično, njihova obaveza prema društvu i bližnjima u smislu da su oni beskorisni članovi društva. Potrebno je i jako paziti da se ne promovira stav kako je eutanazija jedino rješenje za ljudsku patnju, da se ne bismo doveli u apsurdnu situaciju da se eutanaziraju alkoholičari koji smatraju da su neizlječivi, kao što je bio prije nekoliko godina slučaj u Nizozemskoj – napominje Kelam. Drži da je obrazloženje Ustavnog suda Austrije sjajno sumiralo bit problematike eutanazije. No čini mu se da će se rasprava kod nas svesti na uobičajene argumente suprotstavljenih pozicija bez dovoljno nastojanja obiju stranu u razumijevanju argumenata druge strane.

Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju prof. prim. dr. sc. Lada Zibar smatra, pak, da odluka Ustavnog suda u Austriji koja promovira potpomognuto samoubojstvo izaziva raznolike reakcije i među svjetonazorskim sličnomišljenicima.

– Moj je stav neodvojiv od etike koja se ne može poistovjetiti sa zakonskim odredbama. Legalno je etički neutralno (Kant). Upravo se tzv. liberalni zakonski pomaci u području eutanazije odlikuju određenom etičkom neutralnošću, pragmatičnošću, koliko god se u sekularnom kontekstu to želi prikazati vrhuncem etičnosti. Osim iz perspektive osobnog stava koji počiva na vlastitoj etici i osjećajima, iznimno je važna perspektiva liječnika i njegove savjesti. Na nama je da čuvamo ljudski život, a patnje da olakšamo. Dostojanstvo je ono obilježje ljudskog života prema kojemu treba biti usmjerena naša etičnost, pa tako i na kraju života. Svojim postupcima trebali bismo olakšati umiranje na način da nađemo pravu mjeru kojom pomažemo, a ne otežavamo. Pri tome nam pomaže medicinsko znanje. Kodeks medicinske etike obvezuje nas da omogućimo dostojanstvenu smrt na način da ne produljujemo patnju i na način da ne primjenjujemo uzaludne postupke. Kodeks kaže: “Nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju medicinski nije utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.” No, to nije nikakva “pasivna“eutanazija jer se i dalje pruža sve ono što ima smisla i koristi za pacijenta – analgezija, prehrana, hidracija, njega. To što u takvim situacijama nema, primjerice, mehaničke ventilacije je stoga što njezina primjena ne mijenja izvjestan skorašnji smrtni ishod na način da poboljšava životnu kakvoću. Ovakve situacije različite su od urgentnih stanja u kojima smo u zakonskoj obvezi spašavati život i za to nam nije nužan ni informirani pristanak – ističe Zibar.

Po Zakonu o zaštiti prava pacijenata, dodaje, pacijent ima pravo odbiti terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja zdravlja.

– Moj stav je da je pravo na život prvo, temeljno i nepovredivo pravo koje je prije svih ostalih, prije prava na samoodređenje u slučaju eutanazije i prije prava na autonomiju. Liječnik je dužan štititi život do prirodne smrti, a ne ubijati ljude kad oni misle da je to potrebno niti im pomagati pri tome. Sreća da postoji priziv savjesti koji liječnike štiti od zakona koji nisu u skladu s ovakvim stavom jer ne postoji pravo na smrt, već pravo na život do prirodne smrti. Trebalo bi pogledati slučajeve zlouporabe eutanazije i stalno pomicanje granica u zemljama gdje je uvedena. U Belgiji je bilo suđenja zato što se eutanazija provodi na djeci, mladim ljudima i depresivnim osobama, a smrtna posljedica depresije je suicid pa cilj liječnika treba biti liječiti čovjeka od depresije, a ne mu pomoći da se ubije! – govori Zibar.

Smatra da izostanak znanja u medicinskih laika često dovodi do pogrešnih interpretacija i zakonskih odredbi i liječničkih postupaka. Drži da je nužna veća suradnja svih sudionika u raspravama o eutanaziji, a da je terminologija poput tzv. pasivne eutanazije često netočna i zbunjujuća.

U Hrvatskoj je mogućnost pasivne eutanazije otvorena izmjenama Obiteljskog zakona 2015., s čime je javnost slabo upoznata. Na to je ukazala sutkinja splitskog Županijskog suda Višnja Strinić za Slobodnu Dalmaciju, koja je zagovornica prava na život kao najviše ustavne vrednote, no smatra i da svakom čovjeku treba omogućiti pravo na dostojanstvenu smrt. Tako drži da bi terminalnim bolesnicima, umirućima koji trpe teške bolove, kojima više ni medicina ni znanost ne mogu pomoći u smislu da im se olakšaju bolovi, trebalo dopustiti pasivnu eutanaziju i poštedjeti ih patnji. Objasnila je da je 2015. izmjenama Obiteljskog zakona uvedena mogućnost anticipiranih naredbi i anticipiranih punomoći. Anticipirana punomoć pisana je izjava u kojoj pacijent, dok je sposoban za rasuđivanje, bez ikakve prisile daje izričit dobrovoljan zahtjev u kojem imenuje osobu od povjerenja za svog punomoćnika koji će, ako on zapadne u stanje da se više ne može očitovati, padne u komu ili dementno stanje, staviti zahtjev za pasivnu eutanaziju. Kako je Zibar stava da anticipiranu naredbu može iskazati bilo koji građanin, ali se ona može primijeniti samo ako je osoba poslije lišena poslovne sposobnosti te da se institut osobe od povjerenja odnosi

Smatra da su odredbe Obiteljskog zakona iz 2015. o anticipiranim naredbama plošne i nerazrađene te pokazuju mogućnost različitog tumačenja i time zloporabe.

– To je vidljivo i u različitim pristupima koje spominjete, gospođe Strinić, s kojom se slažem, i gospođe Zibar. Mnoštvo je zakonskih praznina u pogledu anticipiranih naredbi. Tako nije jasno može li osoba o kojoj je riječ imenovati osobu koja će umjesto nje postaviti zahtjev za njezinu eutanaziju, jasno je samo da može u anticipiranoj naredbi navesti da želi, a moguće i da ne želi, biti isključena s aparata. Problem je i u primjeni propisa medicinske struke od Hipokratove zakletve do zakona koji liječnika upućuju da se bori za ljudski život – kaže Hrabar i dodaje da su u nacrtu Obiteljskog zakona iz 2017., koji je još u ladici ministra, tu situaciju razradili do u detalje. Hrabar drži veoma smjelim mogućnost da osoba bude opunomoćena da dade izjavu umjesto svog opunomoćitelja o njegovoj anticipiranoj naredbi prema kojoj bi on odredio da osobu valja isključiti s aparata.

– Postojeće obiteljskopravne odredbe o anticipiranoj naredbi su prijeporne i s etičkog i ustavnopravnog motrišta. Ustav štiti pravo na život (“Svako ljudsko biće ima pravo na život“), a ne štiti se pravo raspolagati svojim ili tuđim životom. Ustav ne kaže, primjerice, „svatko može slobodno raspolagati svojim životom“. Jednom provedena anticipirana naredba, ireverzibilna je jer je osoba de facto usmrćena. Problem je što se oslobađa sve više prostora za apsolutne slobode, odustajanjem od temeljne vrijednosti, a to je ljudski život, ne uzima se u obzir promjena gledišta da, kad je čovjek zdrav o bolesti, o patnji i smrti razmišlja na jedan način, a kad je bolestan, na drugi. Ovakav put omogućuje pretjeran utjecaj prava lišena etike koja mora biti u srži svake pravne norme, a pravo je „opasna igračka“koja itekako može biti u službi neke politike ili ideologije, primjerice rasni zakoni – zaključuje Hrabar.

U svakom slučaju teško da ćemo se svi složiti je li život čovjeka koji živi s neizlječivom bolešću u terminalnoj fazi i s nepodnošljivim patnjama ili na aparatima život ili smrt koja samo simulira da je život.