Hönigsberg & Deutsch: Dvojac koji je oblikovao centar Zagreba
Arhitektonski dvojac koji je oblikovao centar Zagreba po uzoru na Beč
Sjedište atelijera Hönigsberg & Deutsch bilo je u Ilici 51-53 a, u dvorišnoj poslovnoj trgovačko-stambenoj kući Mavre Hönigsberga, sagrađenoj prema projektu njegova sina Lea 1889. godine. Kuća Hönigsberg mjesto je u kojemu je gotovo četrdeset i pet godina planirana izgradnja grada Zagreba, kazuje nam povjesničar umjetnosti Krešimir Galović te dodaje kako su samostalno ili sa svojim suradnicima samo u tom malom dijelu Ilice od 1889. do 1913. godine realizirali čak devet objekata.
– Atelijer je svojim djelovanjem postao najvažniji i najproduktivniji predstavnik arhitekture hrvatskog razdoblja fin de sièclea (izraz koji se koristi u kulturi i povijesti za kraj 19. stoljeća), ostvarivši samo u Zagrebu više od sto gradnji, među kojima su brojne stambene palače – navodi Galović, koji se dugi niz godina bavi proučavanjem povijesti hrvatske arhitekture i urbanizma.
Čuveni arhitektonski dvojac vodio je jedan od najpoznatijih i najproduktivnijih projektantsko-graditeljskih biroa ne samo u razdoblju s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada su djelovali, nego i u ukupnoj hrvatskoj povijesti arhitekture i graditeljstva pa su tako svojim građevinama dobrim dijelom formirali i centar Zagreba kakav danas imamo.
U znanstvenom radu „Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch“, posvećenom ovoj dvojici arhitekata, kroničarka Zagreba Lelja Dobronić ističe kako razvoj rane industrije, prosperitet građanstva i za ono vrijeme vrlo velike gradnje većeg broja javnih zgrada i banaka stvara izvanredno povoljan teren za struku “arhitekata i graditelja”. Arhitektonsko-građevinski pothvati krajem 19. stoljeća proistekli su i iz nesretnog potresa koji je zadesio Zagreb te se nakon 1880. godine u gradu razvija velika građevinska aktivnost koja dovodi do potrebe da se izradi nova “regulatorna osnova” što potiče dalju izgradnju Zagreba.
Opisujući situaciju na tadašnjoj arhitektonsko-graditeljskoj sceni u Zagrebu, Dobronić navodi kako upravo u godinama kad Hönigsberg i Deutsch započinju svoju djelatnost, unatoč velikoj potražnji u građevinskoj operativi, konkurencija među projektantima nije bila velika.
– Prethodna generacija bila je na izmaku, a suvremeni i mlađi kolege ili su bili na školovanju ili još nisu započeli samostalan projektantski rad poput kasnije produktivnih i uglednih arhitekata: Martina Pilara, Ivana Holjca, Ignjata Fischera i drugih. U Zagrebu je tada osamdesetih i devedesetih mnogo radio i gradio arhitekt Kuno Waiddman, pa arhitekt Janko Grahor ml. te graditelji Ferdinand Kondrat, Đuro Carnelutti, Vjekoslav Šafranek i Robert Wiesner, a radili su i mnogi drugi, pretežno graditelji. Pojavom stručnjaka kao što su Hönigsberg i Deutsch gradnja Zagreba po cehovskim obrascima definitivno se prekida i dolazi kraj dotadašnjem mukotrpnom šegrtovanju, navodi Dobronić, ističući da zahvaljujući golemoj aktivnosti poduzeće Hönigsberg i Deutsch dominira scenom, a njihov je rad suvremenik prijeloma stoljeća i prijeloma stilova te je vjeran odraz tog vremena.
Prenositelji bečke arhitekture
Dobronić navodi da su kao bečki đaci bili prenositelji postulata bečke arhitekture i prevoditelji bečkih pojava na naš domaći jezik, odnosno u naše lokalne dimenzije, potrebe, mogućnosti i želje. Obojica su stekla za svoje vrijeme najviše obrazovanje studirajući u središtima europske arhitekture te su bili puni ambicija i elana, što dokazuje i početak njihove djelatnosti.
O tome kako je Zagreb izgledao u vrijeme Hönigsberga i Deutscha i nakon njih, govori nam vrsna poznavateljica graditeljskog nasljeđa, povjesničarska umjetnosti i ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti Katarina Horvat Levaj, koja ističe da Hönigsberg i Deutsch otvaraju svoj biro u Zagrebu upravo u ključnom trenutku urbanističko-arhitektonske preobrazbe Zagreba nakon potresa 1880. godine.
- Tada je bila u jeku artikulacija zelene ili perivojne potkove, poznate kao Lenucijeva potkova, niza trgova s reprezentativnim zgradama javne namjene, današnji Zrinjevac, Strossmayerov, Tomislavov, Starčevićev, Marulićev i Mažuranićev trg te Trg Republike Hrvatske. Hönigsberg je započeo svoju karijeru gradnjom monumentalne neobarokne uglovnice s kupolom (kuća Halper na Strossmayerovu trgu 3) te je zajedno s Deutschom dobio važne narudžbe upravo u toj najelitnijoj zoni. Dovoljno je prisjetiti se Učiteljskog doma na Trgu Republike Hrvatske, hotela Palace, Starčevićeva doma, redom impozantnih palača akcentiranih kupolama, bilo ugaonim, bilo središnjim, ili pak palače Prister na Strossmayerovu trgu i Ateljea Vlaha Bukovca na Trgu kralja Tomislava, pa da shvatimo njihov oblikovni do
prinos Zagrebu, navodi Horvat Levaj te dodaje kako oni zajedno s drugim arhitektima unose raskoš bečkog neobaroka. – U Zagrebu su djelovali i istaknuti bečki arhitekti poput Otta von Hofera, koji je projektirao palaču Vranyczany-Dobrinović, danas Moderna galerija, te Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, koji grade samo neobarokno Hrvatsko narodno kazalište. No njihove su realizacije pojedinačne, a Hönigsberg i Deutsch obogaćivali su zagrebačku arhitekturu tijekom dva desetljeća – ističe naša sugovornica, dodajući da je uz količinu, očita i visoka kvaliteta realizacije, koja svjedoči da je riječ o odlično školovanim i izrazito nadarenim arhitektima.
Raskoš kavane Corso
O tome tko je imao veći udio u projektiranju, Hönigsberg ili Deutsch, mišljenja se dijelom razilaze. Prema sjećanju njihova znanca i nastavljača rada u poduzeću Aleksandra Freudenreicha, umjetnička priroda i autor većine zamisli bio je Hönigsberg, dok je Deutsch bio pretežno poslovno usmjeren.
Naprotiv, prema uspomenama Deutschova sina Miroslava, koje iznosi Dobronić, Hönigsberg je projektirao samo u početku zajedničke suradnje, a kasnije je glavni projektant bio Deutsch. U jednom se, međutim, oba slažu: da su velik udio u projektiranju imali njihovi suradnici arhitekti Vjekoslav Bastl i Oto Goldscheider te graditelj Ivan Štefan. Naročito navode Bastla kao projektanta svih secesionističkih zgrada, koje je projektirao biro H&D. Katarina Horvat Levaj ističe činjenicu da će tema ugaone kupole dominirati i u nekim njihovim kasnijim radovima, poput zgrade na uglu Ilice i Frankopanske ulice projektirane 1894. za Matildu Hönigsberg, Leovu majku, što ide u prilog tezi o Hönigsbergu kao glavnom projektantu, barem kada je u pitanju prvo desetljeće njihova rada.
Horvat Levaj govori nam i o njihovim glavnim suradnicima i poslovnim partnerima, ističući da količina podignutih građevina potvrđuje da su Hönigsberg i Deutsch, arhitekti i graditelji, kako su se potpisivali, imali dobro razrađenu suradnju sa širokim spektrom stručnjaka.
- Osim arhitekata, čije je djelovanje zabilježeno u njihovu birou, tu su i različiti umjetnici i obrtnici, poput kipara, slikara i drugih, koji su doprinijeli prijeko potrebnom opremanju pročelja i interijera. Jedan od važnih suradnika svakako je poznati kipar Dragutin Morak, čiju ruku prepoznajemo na palači Starčevićev dom, ali i na palači Prister. Tu je i Rudolf Valdec, a zanimljivo je i nedavno otkriće da je za Hönigsberga i Deutscha radio slikar Ernest Tomašević, koji svoju karijeru započinje prije studija slikarstva, pohađanjem graditeljske škole, navodi Horvat Levaj te i ona ističe kao najvažnijeg arhitekta Vjekoslava Bastla, koji prvi u Zagrebu afirmira secesiju, radeći prije studija kod Otta Wagnera, upravo u zagrebačkom birou Hönigsberga i Deutscha.
Pored već niza pobrojanih zgrada, atelijer Hönigsberg & Deutsch gradio je i druge zgrade, poput zgrade Kolmar na Trgu bana Jelačića, u kojoj je, između ostalih, smješteno Društvo hrvatskih književnika i za koju je vezana miniafera, jer je svojevremeno pločica s imenima njihova biroa na pročelju stajala naopako, o čemu je pisao i Večernji list. Arhitekti su, naime, na svakoj izgrađenoj zgradi na pročeljima ili jasno vidljivim mjestima stavljali pločicu s natpisom “Hönigsberg & Deutsch”, kao oznaku o tome tko je zgradu radio i izgradio.
Prema Galoviću, izuzetno mjesto u donjogradskoj urbanoj vizuri predstavlja i reprezentativna palača Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice i Gundulićeve ulice.
– Ovu reprezentativnu gradsku palaču za arhitektonski atelijer
Hönigsberg & Deutsch projektirali su njihovi suradnici Vjekoslav Bastl, Ivo Štefan i Otto Goldscheider. Palača je izgrađena 1906. godine i odmah po izgradnji pobudila je veliku pozornost. Prostori banke i štedionice s blagajničkom dvoranom nalaze se u krilu uz Ilicu, a raskošno uređena kavana Corso u Gundulićevoj ulici, kaže Galović te dodaje kako je jedno od vrlo vrijednih i prepoznatljivih zdanja i zgrada u kojoj se nalazi Etnografski muzej.
Izvorni radovi manje stradali
I izvan Zagreba ostvarili su važne projekte, poput postrojenja mesne industrije Braće Gavrilović u Petrinji, sinagoge u Križevcima i Slavonskom Brodu te zgrade Financijalnog ravnateljstva i Županije u Požegi itd.
Njihov atelijer blisko je surađivao i s biroom Fellner & Helmer, projektantima zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, u čijoj su gradnji sudjelovali, kao i zgrade Hrvatske eskomptne banke i Umjetničkog paviljona istih arhitekata, zatim zgrade Kraljevskog šumarskog ravnateljstva, Financijalnog ravnateljstva, Direkciju državnih željeznica, Zemaljsku hipotekarnu banku, prijamnu zgradu bolnice na Šalati i rodilišta na Šalati.
Katarina Horvat Levaj objašnjava i da su Hönigsberg i Deutsch kotirali u tadašnjim europskim arhitektonskim krugovima: – Bili su u prvom redu visokoobrazovani stručnjaci koji su se školovali se na međunarodno priznatoj i uglednoj Visokoj tehničkoj školi u Beču. Poslije studija, Hönigsberg je neko vrijeme radio u Beču u birou Ludwiga Tischlera, a Deutsch je bio na praksi u Parizu. Nakon toga dolaze u Zagreb. Hönigsberg se vraća u rodni grad, a Deutsch, podrijetlom iz Češke, stiže u Zagreb s preporukom bečkog arhitekta Hermanna Helmera. Po osnivanju zajedničkog biroa, s obzirom na količinu poslova ponajprije u Zagrebu, ali i u nekim drugim gradovima Hrvatske, arhitekti izgleda nisu imali vremena za intenzivniji međunarodni angažman, premda su njihovi hrvatski projekti bili u svakom pogledu, i stilski i primjenom modernih željeznih konstrukcija, na međunarodnoj razini. A o tome da se i u tadašnjoj europskoj javnosti pratila i arhitektonska scena u Zagrebu svjedoči i tekst o palači Bukovac, koji je izašao u priznatom bečkom stručnom časopisu tog vremena Wiener Bauindustria – Zeitung.
Katarina Horvat Levaj navodi kako Institut za povijest umjetnosti radi i studije obnove oštećenih zgrada u potresu, pa tako rade i na Bloku 19, odnosno zgradama u Ilici 51-53, gdje je u dvorištu bio smješten atelijer Hönigsberga i Deutscha. Na pitanje kakve su izgradbene kvalitete zgrade i koliko su stradale u nedavnim potresima odgovara: – Zgrade nastale u uredu Hönigsberga i Deutscha bile su kao i druge građevine tog doba zidane od opeke s drvenom međukatnom konstrukcijom. Kao takve bile su, naravno, više izložene konstrukcijskim oštećenjima u nedavnom potresu nego nešto mlađe zgrade s armiranobetonskom konstrukcijom. Međutim, spomenuti arhitektonski dvojac uvelike je koristio i ojačanja željeznim traverzama, kojima su svladavani veći rasponi prostorija i koje su u gospodarskim dijelovima zgrada nosile plitke segmentne svodove. Često su stoga upravo gospodarski prostori ostali u potresu gotovo neoštećeni, za razliku od reprezentativnijih zona, kako je to vidljivo u uglovnici Frankopanska 2 i Ilica 41. Koliko su Hönigsberg i Deutsch zapravo bili dobri ne samo kao arhitekti nego i kao graditelji, a mogli bismo reći i kao statičari, svjedoči primjerice palača Prister na Strossmayerovu trgu 2, gdje je najoštećeniji dio građevine onaj koji je su naknadno radikalno dvadesetih
Kuće su zidali opekom, ali koristili su i željezna ojačanja te su se pokazali i kao dobri statičari u svoje vrijeme
godina 20. stoljeća preuredili drugi arhitekti, ističe Horvat Levaj.
Uglednici iz židovske zajednice
O privatnom životu ove dvojice arhitekata ostalo je malo pisanih podataka s obzirom na to da su nestali obiteljski spisi i arhiv zagrebačke židovske općine, čiji su obojica bili članovi. Ono što se o njima zna uglavnom potječe je iz tadašnjeg tiska, štoviše najviše saznanja ostalo je iz nekrologa pisanih nakon njihove smrti.
Lav Hönigsberg rodio se 1861. godine u Zagrebu, sin je zagrebačkog bankara i posjednika Mavre Hönigsberga, umro je vrlo mlad, s pedeset godina. Nakon završene gimnazije u Zagrebu 1879. odlazi na školovanje u Visoku tehničkoj školi u Beču kod Hainricha Ferstela i Karla Königa. Nakon završetka školovanja 1883. radio je pet godina u atelijeru uglednog bečkog graditelja Tischlera da bi se potom vratio u Zagreb. Bio je i ugledni član Židovske općine, a jedno vrijeme i njezin predsjednik. U službenom nekrologu povodom njegove smrti piše kako je nenadana smrt uglednog sugrađanina izazvala u Zagrebu opću sućut, jer je
pokojnik kao vrstan stručnjak i čovjek velike dobrote uživao simpatije svakoga, s kime je ikada u životu došao u doticaj.
– Smrt ga je otela iz naše sredine u najboljim godinama, kad je mogao svojom vještinom i ukusom još mnogo dobra i lijepa izvesti – navodi se u nekrologu. U braku s Idom Kohn iz Beča imao je troje djece: Štefu, Marcela i Marijanu.
Julije Deutsch rodio se u Gepersdorfu u Češkoj 1859. godine. Također je studirao na Visokoj tehničkoj školi u Beču kod istih profesora Ferstela i Königa. Diplomirao je 1882. godine, nakon čega je jedno vrijeme boravio u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj. U Parizu je prakticirao u atelijeru Alfreda Aldrophea. S preporukom Hermanna Helmera 1888. godine došao je u Zagreb u atelijer Kune Weidmanna, a od 1889. započeo je suradnju s Leom Hönigsbergom. Deutsch se u svoje vrijeme isticao i literarnim radovima, koji su bili objavljeni u raznim stručnim časopisima u inozemstvu. Među njegove najzanimljivije radove ubraja se umjetničko-povijesni prikaz Staronove sinagoge u Pragu. Deutcsh je bio obiteljski čovjek poput svog partnera te je sa suprugom Julijom imao četiri sina: Miroslava, Ernesta, Pavla, Emanuela i kćer Almu. Svi redom stekli su visoko obrazovanje. Nažalost, vihor Drugog svjetskog rata pomeo je velikim dijelom i ove dvije ugledne židovske obitelji iz Zagreba. Koliko je poznato, rat su preživjeli sinovi Pavle, koji ja naslijedio očev biro, i liječnik Miroslav. Pavao je, kako se navodi u njegovu životopisu u Židovskom biografskom leksikonu, Drugi svjetski rat preživio na nepoznat način, zajedno sa suprugom Juditom, rođenom Dolinar, i kćerkom Ruth, a umro je 1948. godine. Miroslav je pak imao liječničku ordinaciju i, kako se navodi u istom leksikonu, liječio je brojne uglednike među kojima i katoličke svećenike. Nakon uspostave NDH poslan je sa skupinom liječnika u Sarajevo da spriječi širenje endemskog sifilisa. U studenom 1943. priključio se partizanima i radio u sanitetu, a nakon rata kao sanitetski pukovnik JNA radio je u Vojnoj bolnici u Zagrebu, gdje je i umro oko 1970. godine.
U jedanaest godina, koliko je nadživio svog suradnika, Julije Deutsch sam je radio u birou u dvorištu Ilice 53, a atelijer Hönigsberg & Deutsch nastavio je s aktivnostima i nakon odlaska sa scene dvojice osnivača, ali u izmijenjenom obliku i pod vodstvom Julijeva sina Pavla i Aleksandra Freudenreicha.
– Osim svoje projektantske i građevne aktivnosti, bez sumnje su Hönigsberg i Deutsch svojim sudjelovanjem na izložbama tijekom presudnih dvadesetak godina na prijelazu stoljeća pridonijeli afirmaciji arhitekata u našem umjetničkom životu; štoviše, u tome su bili gotovo pioniri – zaključuje je Lelja Dobronić.