Patrik Ćavar
Priča jednog od najboljih lijevih krila - kako je odustao od nastupa dan prije početka SP-a u Egiptu
Patrik Ćavar slovio je sredinom devedesetih kao jedno od najboljih svjetskih lijevih krila. Bio je rukometaš koji je osvojio sve što se moglo osvojiti. S reprezentacijom Hrvatske ima olimpijsko zlato, svjetsko srebro i europsku broncu. Ima i pet naslova pobjednika Kupa prvaka, dva sa Zagrebom i tri s Barcelonom. U karijeri nije promijenio puno klubova – Metković, Borac, Zagreb, Barcelona, Granollers, Medveščak i Veron.
– Gledao sam naše protiv Japanu u jednom malom, odabranom društvu. Jasno da smo se svi nervirali, ali bolje da se je jedna ovakva utakmica dogodila na početku nego na kraju Svjetskog prvenstva. I dalje sam uvjeren da ćemo doći do borbe za medalju. Ali samo pod jednim važnim uvjetom – moramo imati ne dobre, nego sjajne vratare. Bez toga neće ići. Vidjeli ste koliko znači vratar u pobjedi Francuske nad Norveškom – rekao je Patrik.
U bolnici sa štakorom
Zanimljivo je da ste i bili u Egiptu, na Svjetskom prvenstvu 1999. godine?
– Da, sjećam se da smo došli tjedan dana prije u Ismailiju. Smještaj i hrana bili su jako loši. Mislim da smo nakon prvog ručka svi imali probavnih smetnji. Bilo je sve nekako prljavo. Bili smo smješteni u nekakvom vojnom kampu, znam da nigdje nismo mogli izvan tog objekta koji je bio ograđen bodljikavom žicom – priča Ćavar.
Na kraju niste odigrali nijednu utakmicu?
– Dan prije prve utakmice ustanovilo se da imam puknuće rebra. Dogodio se očito nekakav udarac na treningu. Prvo sam mislio da nije ništa, a onda je počelo jako boljeti. Nisam mogao napraviti nikakav pokret. Znam da smo išli u gradsku bolnicu u Ismailiju, ali tamo mi nisu mogli ništa konkretno pomoći jer nisu imali odgovarajuću opremu. Što reći o bolnici? Na svoje oči vidio sam kako se po bolnici prešetavaju štakori. Užas – ispričao je Ćavar.
Bila su to teška vremena za hrvatsku reprezentaciju. Nakon sjajnih uspjeha od 1994. do 1996. godine uslijedio je ogroman pad. Na dva svjetska prvenstva ispadali smo u osmini finala, a na Europskom prvenstvu u Italiji bili smo osmi. Mogli smo biti i peti da upravo Ćavar protiv Mađarske nije promašio zicer. Umjesto neodlučenog, izgubili smo i otišli u susret za sedmo mjesto, koje smo izgubili od Francuske.
– Žao mi je što se tako naglo osipala generacija koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Atlanti. Mislim da su Saračević, Smajlagić, Perkovac i Puc još mogli igrati dvije, tri godine i vjerujem da bismo s njima osvojili još pokoju medalju. Bili smo jako, jako dobri, ali i uigrani – kaže Ćavar.
Nastupili ste na samo tri svjetska prvenstva. Imate srebro iz 1995. te ste dvaput ispadali u osmini finala, 1997. u Japanu i 2001. u Francuskoj.
– Nakon Atlante već sam bio blizu tridesete i svake godine mi je bilo sve teže podnositi jak ritam. Odigrao bi se jako puno utakmica u Barceloni i za reprezentaciju i počele su me stizati ozljede. Tako sam bio ozlijeđen 1999., ali i 2000., godine kada smo bili domaćini
Europskom prvenstvu. Nakon Svjetskog prvenstva 2001. godine oprostio sam se od reprezentacije premda je bilo nekih razgovora s Červarom da idem na Svjetsko prvenstvo u Portugal. No, ne znam što bih tamo radio jer nisam bio sto posto spreman. Mogao sam ići i bodriti dečke s tribine. Ostaje možda žal što nikad nisam na velikom natjecanju zaigrao uz Ivana Balića – istaknuo je Ćavar.
Na kraju je ritam bio toliko jak da je iz Barcelone otišao u manji klub Granollers, da bi se na jednu sezonu vratio u Medveščak. Karijeru je završio u 36. godini, i to u inozemstvu.
– Ne mogu se sada točno sjetiti kako je došlo do transfera u francuski Veron. Uglavnom gazda kluba bio je nekakav lokalni bogataš. To je jedan mali gradić, udaljen 60 kilometara od Pariza. Rekao mi je da dođem na tjedna dana i, ako mi se sviđa da ostanem, ako ne, svatko svojim putem. Tako je i bilo. Došao sam i svidjelo mi se pa sam odlučio ostati. Iskreno, financijska ponuda bila je dobra. Igrali smo Drugu ligu, ali smo izborili nakon pola godine i elitnu ligu. U klubu su igrala još dva Srbina, ali nisu bili njihovi reprezentativci – kaže Patrik.
Mogao sam igrati u NBA ligi
Nakon završetka karijere preselili ste se u Ameriku, u Miami...
– Tako se otvorilo. Tamo sam se angažirao kao teniski trener. Uvijek sam volio taj sport, ali ga nisam često igrao jer nisam imao vremena. Nakon povratka doma odlučio sam postati teniski trener. Preuzeo sam brigu o Tomislavu Brkiću koji je u to vrijeme bio 420. na ATP ljestvici. Nakon godinu dana suradnje došao je do 212. mjesta. Osvojili smo nekoliko Futuresa, bilo je to vrijeme kada sam stalno putovao na teniske turnire s Brkićem, Šetkićem i Dodigom, I danas ste vezani za tenis?
– Da, ali samo kako komentator na SportKlubu. Nedavno smo na prijenosima tenisa dobili žensko pojačanje, Tihanu Zrnić, sestru moga nekadašnjeg kolege iz reprezentacije Vedrana. Mislim da ću u ovoj godini početi prenositi i rukometne utakmice. I tu sam “doma”. Inače, moje prvo iskustvo s TV komentiranjem bio je olimpijski kvalifikacijski turnir za odlazak na Igre u Riju. Igralo se u danskom Herningu, a Hrvatska je u sjajnoj utakmici izbavila Norvešku. Na toj utakmici Stevanović je imao 16 obrana. O tome ja govorim. Bez obrana vratara ne može se dobiti ozbiljna utakmica – istaknuo je.
Rođeni ste u Metkoviću, kao mali igrali ste nogomet i trenirali karate. I umalo ste postali košarkaš?
– Da je u tom trenutku u Metkoviću postojao ozbiljan košarkaški klub sigurno bi napravio dobru karijeru u tom sportu. Takav sam da se ne bih zadovoljio mrvicama i moj krajnji cilj bilo bi igranje u NBA ligi. Kako sam visok 1,90 metara, igrao bih beka šutera. Ali, srećom za rukomet, nije bilo kluba pa sam kao i većina Metkovaca odlučio pronaći sreću u drugom sportu. I nije mi žao. Rukomet mi je puno toga lijepoga donio – rekao je Patrik. Obožavali ste gledati NBA utakmice? – Jesam, ali ih nisam imao često priliku gledati. U to vrijeme nije bilo puno prijenosa, možda jedan u mjesec dana. Nisam navijao ni za jedna klub, ali sam obožavao gledati Birda i Magic Johnsona, te kasnije Jordana. Kada sam živio u Americi ispunila mi se želja da uživo gledam NBA utakmice. Kako sam živio u Miamiju, gledao sam naravno Heatse – rekao je Ćavar.
Na rukometnim treninzima često se igrali košarku?
– Prvih pola sata obvezno smo igrali košarku tri protiv tri. Imao sam stalnu ekipu u kojoj su pokraj mene bili Iztok Puc i Ratko Tomljanović. Nitko nas nije mogao pobijediti, a najuporniji su bili Nenad Kljaić i Bruno Gudelj – ispričao je Ćavar.
U prvu rukometnu momčad Metkovića ušao je samo s 15 godina. Sa 17 godina prelazi u banjolučki Borac, gdje ostaje do 19. godine i prelaska u Zagreb.
– U Metkoviću sam trenirao s bratom. On je bio Dono, a ja Pako. Bio je jako dobar, možda bi čak bio bolji i od mene, a onda se dogodila velika tragedija. Prelazeći ulicu, udario ga je automobil i stradala je noga. Nikad više nije se mogao baviti sportom. Ali, kako se kaže, ostala je glava na ramenu – istaknuo je Ćavar.
Danas živi na relaciji Metković – Zagreb.
– Nakon što sam pola svog života živio u petoj brzini putujući po svijetu, sudbina me na kraju odvela u rodni grad gdje sam prije osam godina preko zajedničkih prijatelja upoznao sadašnju suprugu Dubravku. Ona je bila razlog mog ostanka u Metkoviću, a nije mi tada to bio plan. Živio sam u Miamiju, Barceloni i Parizu, ali najdraže mi je doma u Hrvatskoj. Imao sam nekoliko nekretnina u tim gradovima, sve sam to prodao – kaže Pako. Kada je igrao za Barcelonu, često su se družili s nogometašima.
– Kad bismo išli u obilazak bolnica, uvijek bi išla po tri-četiri nogometaša, rukometaša i košarkaša. U nekoliko sam navrata išao s Figom, Xavijem, Rivaldom i Guardiolom – rekao je Ćavar.