Hannah Arendt
MNOGI SMATRAJU DA BI ŽENA KOJA JE POSVETILA ŽIVOT PROUČAVANJU TOTALITARIZMA BILA ZGRANUTA IDEJOM TAKVE POČASTI
Odluka američkog predsjednika na odlasku Donalda Trumpa da u Nacionalnom vrtu američkih heroja podigne statuu židovske intelektualke Hanne Arendt ovih je dana iznenadila mnoge. Vrt je, podsjetimo, Trumpov grandiozni projekt najavljen predsjedničkim dekretom u ljeto 2020. godine, a Arendt je bila istaknuta njemačko-židovska intelektualka koja se filozofski, novinarski i aktivistički bavila proučavanjem totalitarizma. Da je živa, vjerojatno bi bila užasnuta idejom da sudjeluje u ičemu što je naredio omraženi američki predsjednik.
Problem banalnosti zla
I dok svjetski mediji bruje o tom događaju, u Hrvatskoj imamo čak dva povoda za dodatno proučavanje nasljeđa te nesumnjivo važne, ali i kontroverzne autorice. Online platforma Volim dokumentarce svojim je gledateljima nedavno ponudila intrigantni film “Vita Activa: Duh Hanne Arendt” redateljice Ade Ushpiz. Započevši prepiskom između Hanne Arendt i njezina učitelja te često usamljenog podržavatelja Karla Jaspersa, ovaj dvosatni kolaž arhivskih materijala i intervjua s poznavateljima njezina djela daje nam pregled najvažnijih trenutaka Hannina života, od ranog gubitka oca preko ljubavi s mnogo starijim profesorom Martinom Heideggerom koji je ostao poznat kao podržavatelj nacizma, preko egzila u Ameriku do ostrašćenih debata nakon izlaska njezine knjige “Eichmann u Jeruzalemu”. U njoj je Arendt predstavila svoju ideju “banalnosti zla” koja se danas smatra jednim od ključnih koncepata u promišljanju nacističkih zločina, ali po izlasku knjige razjarila je nebrojene Židove koji su smatrali da u njihovu stradanju nema baš ničega banalnoga. Ta slavna i često osporavana knjiga nastala je kao rezultat novinarskog praćenja suđenja visokom nacističkom oficiru Adolfu Eichmannu, kojeg su agenti Mossada oteli u Argentini te transportirali u Izrael, gdje je optužen za ratne zločine protiv židovskog naroda. To je suđenje trebalo biti neka vrsta javne katarze, no prema mišljenju Hanne Arendt često je odlazilo u neukus, primjerice kada je glavni tužitelj počeo nabrajati sve antisemitske zločine od vremena kada su egipatski faraoni htjeli utopiti židovsku djecu.
– Uronjeni u lošu povijest i jeftinu retoriku, Židovi su propustili prepoznati da je nacistički zločin bio više od antisemitizma. To je bio zločin protiv čovječnosti primijenjen na židovska tijela. Često sam se naglas smijala proučavajući sudske spise jer sam Eichmanna smatrala klaunom. U njemu nije
Naklada Ljevak objavila je knjigu “Lavlja jazbina” američke novinarke Susie Linfield koja secira nelogičnosti u stavovima Hanne Arendt i njezino pisanje o suđenju Eichmannu bilo dubine, ničega demonskoga. I to sam označila banalnim. Nisam rekla da Eichmann čuči u svakome od nas – objasnila je u jednom intervjuu Arendt, uvažavajući ranije Jaspersovo upozorenje kako bi demoniziranje Hitlera i njegovih podanika umanjilo činjenicu da su zločine u Drugom svjetskom ratu počinili ljudi, a ne neka nadnaravna bića.
Naklada Ljevak nedavno je objavila i vrlo zanimljivu knjigu “Lavlja jazbina: Cionizam i ljevica od Hanne Arendt do Noama Chomskog” u kojoj američka novinarka i progresivna cionistica Susie Linfield razlaže kompleksan odnos lijevo orijentiranih židovskih intelektualaca i palestinsko-izraelskog pitanja, krećući upravo od slučaja Hanne Arendt koja je prešla put od cionističke agitatorice do vokalne anticionistice, u ključnim trenucima ipak pružajući podršku Izraelu.
Za razliku od ostrašćenih kritičara koji su Hannu Arendt nazivali izdajicom, pa čak i antisemitisticom, Linfield s nužnim uvažavanjem secira javno djelovanje Hanne Arendt od prvih, intelektualno gotovo naivnih radova do kompleksnih djela u kojima svejedno počivaju brojne historiografske i logičke greške.
Nije priznavala pogreške
Ikonoklastički pristup Susie Linfield nije sasvim nov, jer Hannu Arendt napadali su koliko i obožavali, no čitatelju svejedno pruža dojam gotovo privilegiranog uvida u procese koji su uvjetovali njezine poznate stavove.
Posebno je pritom zanimljiv opis Hannine opsesije židovskim stidom, prijezira prema onima koji su pognute glave koračali u smrt, te cjeloživotnog osciliranja u stavovima prema židovskoj državi, kao i taštine koja joj je onemogućavala da čuje argumente neistomišljenika.
– Hannah Arendt nije bila od onih koji priznaju da su pogriješili. U jednom pismu Jaspersu, posve očekivano kritizirala je druge intelektualce, no njezine riječi mogle su poslužiti i kao prikladna ocjena samoj sebi: ‘Ljudi zanemaruju stvarnost u korist svojih blistavih zamisli’ – zaključila je Susie Linfield, dodajući novu dimenziju liku i djelu najutjecajnije židovske intelektualke 20. stoljeća.