Snimao je portrete umjetnika jer oni odlaze, a djela ostaju
Često poznajemo nečiji rad, ali ne i lik. Izložba u Modernoj galeriji fotografa Nine Vranića spaja lik i djelo 48 hrvatskih suvremenih umjetnika
Fotograf Goran Vranić je 2015. ispunio želju svoga oca Nine Vranića te je u ime obitelji Modernoj galeriji darovao ciklus od 48 analognih crno-bijelih fotografija, njegovih portreta umjetnika. Tako nakon inauguracijski koncipiranih izložbi iz darovnica Dalibora Paraća i Slavka Šohaja, u Modernoj galeriji jučer je otvorena izložba “Portret i djelo” koja spaja fotografije umjetnika Nine Vranića i njihova reprezentativna djela koja se nalaze u muzejskoj zbirci Moderne galerije.
Panoptikum likovne scene
Taj svojevrsni panoptikum likovne scene druge polovice 20. stoljeća započet je klasicima poput Vilka Gecana i Krste Hegedušića, preko Ede Murtića, Branka Ružića ili Dušana Džamonje, pa sve do nove generacije koja u sedamdesetima i osamdesetima tek počinjala izlagati, poput Vatroslava Kuliša, Dimitrija Popovića, Dore Kovačević ili pak Tamare Ukrainčik kao najmlađe među njima, poentira jedinstvenu kreativnu sinergiju portretiranog i portretista, utemeljenu na razumijevanju i obostranom poštovanju.
Kako se, zgodno govoreći o Vraniću, prisjetio ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi, uvijek je isticao da je izuzetno važno fotografirati umjetnike jer oni odlaze, a njihova djela ostaju.
– U ovoj potresnoj situaciji sretna sam što imamo izložbu koja odiše pozitivnom atmosferom. Važno je podsjetiti da se Nino Vranić već kao 20-godišnjak zapošljava u Konzervatorskom zavodu, sudjeluje u brojnim projektima zaštite i prezentacije kulturnih dobara, surađuje s velikim stručnjacima poput Tihomila Stahuljaka, Jože Ladovića, kasnije Vladimira Malekovića, kustosima i slikarima i s mnogima od njih postaje i dobar prijatelj te 60-ih počinje ostvarivati svoj ciklus portreta umjetnika. Kao i u svim svojim umjetničkim ciklusima i na ovom je dugo i pomno radio. Sve te portrete 30-ak godina snimao je s istom idejom, uglavnom u ateljeima slikara koji imaju dobru prirodnu rasvjetu i prozore prema sjeveru što daje difuzno svjetlo koje je na ovim portretima ostvarilo meku i blagu sjenu. Vranić, osim zbog tog tehničkog razloga, atelje bira i zato što je to prostor u kojem se svaki umjetnik ostvaruje, prostor koji sudjeluje u njegovom stvaralaštvu – kazala je Lada Bošnjak Velagić, autorica izložbe i postava.
Tako je i u svojem predgovoru izložbi sjajno primijetila kako nasuprot sjećanjima Gorana Vranića da su nekim portretima prethodila duga nagovaranja, primjećuje da portreti ipak djeluju neusiljeno. Kompozicija je jednostavna, svjetlo i sjena su u kontrastu, u većini njih glava portretiranog zauzima
u svojim najboljim danima u objektivu Nine Vranića na izložbi je postavljen uza svoj rad “EA” iz 1982. godine, iz fundusa Moderne galerije većinu formata. Ima i iznimki, poput primjerice Tome Gerića koji na fotografiji čuči uz jednu od svojih “Kugli”. Mimika Krste Hegedušića pak fiksirana je autoritetom, Branko Ružić svrnuo je pogled od objektiva i skriva osmijeh, a ženska su lica delikatnije osvijetljena.
– Na Vranića imam samo najljepša sjećanja i sretna sam što me, eto, davno snimio. Bio je fina, decentna osoba – rekla je o umjetniku i fotografirana Tamara Ukrainčik.
Ciklus je radio 30 godina
Dakle, Vranić je od prvih portreta snimljenih 1960-ih sve do izložbe u Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu 1997. na kojoj je izložio ovaj ciklus u punom rasponu, desetljećima pomno pratio tijekove na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Izložen je ovdje i njegov “Autoportret”, svojevrsni selfie iz 1973., a u skladu je s konceptom istoga ciklusa i snimljen u Konzervatorskom zavodu, znači u njegovom radnom prostoru. Tu fotografiju, sada prvi put izloženu, Modernoj galeriji darovala je obitelj Vranić tijekom pripreme aktualne izložbe. Inače, Nino Vranić (1933.) potječe iz fotografske obitelji, djed mu je vodio slavni fotostudio “Zaza” u Margaretskoj ulici koji je prije Drugoga svjetskog rata bio stjecište zagrebačkoga fotografskog života. Zanat počinje učiti još kao srednjoškolac, zajedno s bratom Josipom, kasnije dugogodišnjim fotografom Muzeja grada Zagreba. Preminuo je 2012. Izložba je otvorena do 21. ožujka.
Arheolozi su pronašli 24 grobnice nakon što je prošli tjedan kod crkve sv. Frane počela rekonstrukcija kanalizacijske i vodovodne mreže. Radovi na rekonstrukciji kanalizacijske i vodovodne mreže odmah su zaustavljeni te je za istraživanje nalazišta angažirana tvrtka Delmat Galiot iz Splita. Arheolozi Josip Galiot i Tomislav Pušić rekli su da su naišli na groblje, najvjerojatnije iz 15. stoljeća, koje se koristilo do 1828. godine kada je Austro-Ugarska donijela odluku da nema više ukapanja u gradovima pa su pokojnike ukapali na groblju sv. Ane kod tvrđave sv. Mihovila. Također su rekli da su to obiteljske grobnice te da nemaju nikakvih podataka o kojim se osobama radi. Nakon što sve istraže, nalaze će predati Muzeju grada Šibenika, a eventualno premještanje grobova ovisit će o tome što se na lokalitetu pronađe.