Zbiljokazi su nam trebali da očistimo svoje frustracije i da nas uvjere da postoje veći idioti od nas samih koji i žive mizernije

Početkom godine “Jutarnji list” pisao je o tome kako su “New York Times” i “The New Yorker” svojim čitateljima preporučili knjigu “Café Europa Revisited” istarske mi susjede Slavenke Drakulić Swartz. To joj je sedma knjiga u izdanju Penguin Random House, najvećeg američkog izdavača. U tu čast “Kolo sovinjskih sufražetkinja” organiziralo je vrtni domjenak na kojem sam držeći se distance bio, sjajnu Matoševićevu “Moru” pio i hvaljenu knjigu s posvetom dobio. U tom istom “New York Timesu” objavljen je i nekrolog pod naslovom “Pat Loud, Reality Show Matriarch of ‘An American Family’, Dies at 94”. U hrvatskom prijevodu; “Pat Loud, majka zbiljokaza ‘Jedna američka obitelj’, umrla u 94. godini”. William Yardley ovako počinje svoj tekst: “Prije ‘Pravih domaćica s Beverly Hillsa’, prije nego što su se pojavile Kardashianke, prije nego što je ideja o velikom i nenapisanom životu pred kamerama postala glavnom televizijskom oznakom, na javnoj televiziji prikazan je fantastičan program pod nazivom “Jedna američka obitelj” s čudesnim ženskim likom imena Pat Loud. Gospođa Loud bila je kalifornijska majka petero djece. Pila je, smišljala razvod, obožavala i prihvatila svog otvoreno homoseksualnog sina. Sve je to učinila u Santa Barbari i sve pred kamerama – 1973. godine.” To što se danas računa kao prvi zbiljokaz (smiješnog li neokroatizma), snimljen je 1971. u rasponu od pet mjeseci kao dokumentarni film koji prati život jedne kalifornijske obitelji iz tzv. srednje više klase. Snimljeno je tri stotine sati filmskog materijala koji je dvije godine kasnije emitiran kao dvanaest jednosatnih epizoda. Bio je značajan prilog javne televizije tada izuzetno popularnom rodu dokumentarnih filmova zvanih “Cinema Verite”. Moja supruga Ana i ja imali smo zadovoljstvo upoznati Pat, tu hrabru ženu, i povremeno se s njom družiti u rasponu od gotovo četrdeset godina, od New Yorka do Los Angelesa i nazad. Upoznao nas je naš najstariji njujorški prijatelj, pisac Kevin Scott. Bila je mirna i mudra osoba, literarni agent, koja je o životu pred kamerama i raspadu svoje obitelji napisala knjigu. Učinila je to da svakodnevno, kroz čitav život, ne bi morala odgovarati na dva uvijek ista pitanja: “Zašto ste pristali da kamere uđu u vaš život?” i “Jeste li se na kraju pokajali?”. Nije pristala sama, pitala je obitelj i svi su se složili da to može biti zabavno. A što se kajanja tiče, ne, nije se pokajala. Dapače. Kamere su samo ubrzale nešto što bi se ionako dogodilo. Zadnji put smo s njom razgovarali prije dvije godine na Kevinovoj svadbi u New Yorku. Bila je lijepa starica s blagim osmijehom i izvrsnim pamćenjem. Umrla je u svom domu u Los Angelesu mirno, u snu. To što je počelo