Za vještačenje roditelja centar često nema novca!
Nakon svakog zločina roditelja nad djetetom najavljuje se novi Zakon o socijalnoj skrbi pa pada u zaborav
“Želimo poticati obitelj, to je naša svjetonazorska pozicija, ali isto tako i naša društvena odgovornost. Stoga ćemo obiteljske centre zakonski odvojiti od centara za socijalnu skrb. Sve to trebalo bi poboljšati usluge za naše korisnike. Svjesni smo svih izazova u socijalnom radu, ali želim poslati jednu važnu poruku, da ćemo se s tim izazovima nositi kvalitetno i da ćemo ih prevladati. Ovaj slučaj samo nas je potaknuo da te probleme riješimo što prije. Rezultati ovih izmjena u budućnosti će se vidjeti kroz pozitivne pomake u socijalnoj skrbi”, izjavio je Josip Aladrović, ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nakon stravičnog slučaja roditeljskog premlaćivanja dvoipolgodišnje djevojčice pokraj Nove Gradiške.
Onako ljudski, ministar sigurno ima najbolje namjere, ali da bi se sustav osposobio efikasnije štititi najslabije, to ni izdaleka nije dovoljno. Kao što nisu pomogle ni suze prethodne ministrice, ni blagoslov ministarstva one prije nje, ni inatljivi rezovi one još prije, itd. Riječju, sustav socijalne skrbi odavno je toliko zapušten da nijednom ministru više nije jasno odakle uopće početi.
Stručnjaci zgroženi
Odvajanje obiteljskih centara od centara za socijalnu skrb ne samo da neće ništa riješiti, nego ta najava predstavlja tek jalov birokratski potez kojim se kao smokvinim listom prikriva trajno nečinjenje. Obiteljski centri već su se nekoliko puta administrativno “seljakali”, odnosno već su bili samostalni pa potom “utopljeni” u okvire centara za socijalnu skrb, ali primarno je njihova djelatnost uvijek ista, uglavnom pomaganje obiteljima savjetovanjem o odgoju, roditeljskim vještinama i svim teškoćama koje se u obiteljskim odnosima javljaju. To što su oni u centrima zbog nedostatka od oko 30% stručnjaka u sustavu nerijetko preraspoređeni na druge poslove opet govori o manjkavostima koje se ne rješavaju, nego, po običaju, samo “krpaju”.
Nadalje, naglašavanje da je poticanje obitelji svjetonazor uvelike zabrinjava stručnjake iz područja skrbi o djeci. Oni su se itekako nagledali najmlađih koji su zlostavljani baš unutar obitelji, čija su prava stavljena u drugi plan zbog prednosti koja je dana obitelji. O tome svjedoči niz stravičnih slučajeva obiteljskog nasilja nad djecom: od slučaja slavonskobrodskih roditelja 2013. osuđenih zbog smrti tromjesečne bebe, slučaja obitelji na tom području kojoj su izdvojena mlađa djeca, a ispod radara prošlo da najstarija kći za novac podvodi sestre, do oca s Paga koji je prije dvije godine bacio četvero djece s balkona i majke koja je 2017. u Puli ugušila trogodišnjaka i bacila ga u more.
Fokus na ljudima
Za ove će slučajeve mnogi reći kako su ekstremni i da se ne može predvidjeti što je u glavama pojedinaca, ali činjenica je da je bilo ozbiljnih upozorenja na rizike kojima su izložena djeca u ovim obiteljima, ali oni nisu procijenjeni toliko rizičnima. Koliko je tome kriv socijalni radnik koji traži vještačenje roditelja, a ne može ga dobiti jer je sustavu to vještačenje – preskupo?! Zakon o socijalnoj skrbi dijelom se mijenjao više puta, a godinama se najavljuje novi. Sada se opet najavljuju izmjene koje će osnažiti sustav i radnike u centrima, kako bi smanjenjem broja radnih ovlasti njihov fokus rada bio na onim bitnim stvarima, na ljudima. I ranije se ta intencija najavljivala pa padala u zaborav do novog zločina nad djetetom. Hoće li tako biti i sada? •
Obiteljski centri već su se nekoliko puta “seljakali” unutar sustava, ali primarni posao uvijek im je isti