Jedna je djevojčica platila životom trenutak naše pažnje, nemojmo je potratiti na jalovu histeriju tugovanja i optuživanja

Nažalost, na 45 zaraženih osoba u RH jedna će preminuti u idućim tjednima. To je statistika. To je rekao premijer Plenković na sjednici Vlade. Statističari donose brojke koje svatko može navesti na svoj mlin. Kad je smrt posrijedi, logika poluprazne ili polupune čaše ne funkcionira, a da i ne spominjem koliko bi medijima bio neatraktivan iskaz da će od 45 zaraženih u idućim tjednima njih 44 preživjeti. I da se dio njih uopće neće razboljeti. Oprostite mi, svi vi prestravljeni mogućnošću da postanete u idućim tjednima zaraženi, bolesni i mrtvi, ali ja se i dalje mnogo više bojim raka i srčanog ili moždanog udara. Na to mi je u jednoj diskusiji odgovoreno: da, ali o tome se ne govori. Upravo tako. O tome se više uopće ne govori. A to negovorenje ima i tek će imati sasvim stvarne posljedice. Jer ne samo da se o bolestima koje odnose najviše života više ne govori nego je i pozornost koja im se pridaje alarmantno smanjena i u smislu prevencije, pravodobnog dijagnosticiranja i liječenja.

Ima tome već tri godine otkako je Gordana Buljan Flander, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, rekla da “neumoljive brojke govore da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj”. Naglasila je kako “1 od 5 nije gruba procjena stručnjaka koji žele zastrašiti javnost”, nego je “ta brojka rezultat brojnih istraživanja i metaanaliza koje je provelo i prikupilo Vijeće Europe, koje je provodilo petogodišnju kampanju nastojeći skrenuti pozornost na sveprisutnost seksualnog zlostavljanja djece u Europi”. Sjećate li se koliko se dugo i je li se uopće o tome u javnosti glasno i jasno govorilo i isticalo da su “seksualni zlostavljači djece u najvećem broju slučajeva članovi obitelji, djetetu bliske osobe koje vole djecu, koje s njima uspostavljaju bliske odnose i koju djeca vole”?

Već od prvog lockdowna ja sam, gledajući puste ulice i prozore kuća u kojima se svatko tko je mogao sakrio od virusa, pokušavao zamišljati nefunkcionalne obitelji koje svakodnevno razdiru agresija, verbalno i fizičko nasilje, raznovrsne ovisnosti, nesnošljivost među njihovim članovima, a povrh svega besperspektivnost i neimaština. Mnogim takvim paklenim loncima zatvoreni su uobičajeni odušci, ponajprije mogućnost da se međusobno barem što više izbjegavaju ljudi koji jedni drugima svakodnevno nanose nepravdu i bol. I o tome vjerojatno postoje neke statistike o kojima se ne govori, a i u tom će slučaju to negovorenje imati stvarne posljedice.

Nakon smrti djevojčice Nikoll koju su umorili vlastiti roditelji, Gordana Buljan Flander je iznijela još jednu strašnu statistiku. “Ne znam zašto se uopće roditeljima koji se pokazuju rizični, među kojima postoji nasilje, koji su ostavljali djecu, zašto se tako olako vraćaju djeca u te obitelji... Četrdeset godina radim s obiteljima i znam koliko obitelji mogu biti opasne za djecu. U Hrvatskoj je više od 20 posto djece fizički zlostavljano, više od 20 posto emocionalno, a 20 posto seksualno”, rekla je za ovo područje vrlo kompetentna psihologinja kojoj je trenutak pozornosti javnosti, nažalost, morala kupiti strašna tragedija i smrt jednog djeteta.

Uraspoloženju javnosti koje velikim dijelom diktiraju društvene mreže zavladala je i prevladala masovna histerija tuge, a suosjećanje je kod mnogih preraslo i u samooptuživanje, osobno i kolektivno preuzimanje odgovornosti za nešto što je očito još jedna posljedica slabog funkcioniranja jednoga važnog segmenta države, socijalne skrbi. A onda se dio te bujice kolektivne tuge prelio i u korito agresivnog traženja i označavanja krivaca, u atmosferi linča. Političari, od premijera do nadležnog ministra, olako su od sebe odbacili svaku, pa i onu elementarnu moralnu i političku odgovornost za sustav koji je zakazao. Njima ide naruku što se bijes “javnosti” usmjerio prema onima na dnu piramide koji se i sami svakodnevno, kako znaju i umiju, nose s neadekvatnom pažnjom države za sektor u kojem rade, s nedovoljno ljudi, na čijem se broju i uvjetima rada štedi. Zamalo je svaki socijalni radnik proglašen uhljebom, lijenčinom i nitkovom koji ne mari ni za svoj posao, ni za ljude, ni za djecu koja očekuju njihovu brigu i zaštitu. Svima njima, kolektivno, nanesena je takvim etiketiranjem duboka nepravda.

No, od svega rečenog na tu temu, u pokušaju da shvatimo neke od dubinskih uzroka zatajivanja sustava u ovom, i mnogim drugim dosadašnjim slučajevima s tragičnim ishodom, osobito važnim čini nešto drugo što je u svom medijskom istupu rekla Gordana Buljan Flander (na slici): “Čini mi se da vrlo često to nije pitanje zakona, već svjetonazora, smatramo da je obitelj uvijek bolja ikakva nego nikakva... Imamo takve svjetonazore. Struka koja odlučuje, koja donosi rješenje trebala bi ipak raditi više na zaštiti prava djeteta, više na najboljem interesu djeteta, a ne na zaštiti obitelji i zaštiti roditelja jer kao da smatramo da kad netko postane roditelj, postane i vlasnik djeteta i onda mu treba dijete vratiti pod bilo koju cijenu... Struka koja donosi odluke, rješenja ne bi smjela temeljiti na vlastitim iskustvima i svjetonazorima, već na bazi podataka znanstvenih dokaza.” I još ovo: “Domovi za nezbrinutu djecu su puni. Što dulje dajemo šansu roditelju, to više šansu oduzimamo djetetu.”

UZ IME NIKOLL TREBAMO UPAMTITI I STRAŠNU STATISTIKU: 20% DJECE U NAŠIM OBITELJIMA JE ZLOSTAVLJANO

Mnogi su se histerično obrušili i na Željku Markić nakon što je javno problematizirala činjenicu da je Nikoll bila Romkinja. Svaki, pa i njezin tekst, treba cijeli pozorno pročitati prije posezanja za vilama i bakljama. Ja u njemu prepoznajem dobronamjernost i valjane argumente kojima želi upozoriti na specifične probleme romskih zajednica i obitelji. Usto, divim se i smatram uzornim primjer njezina oca koji ju je, kao djevojčicu, skupa s braćom i sestrama, odveo u romsko naselje, upoznao s jednom romskom obitelji “i tako od njih odmaknuo strah i predrasude”. Ali, pozivam i nju da se zamisli nad svjetonazorom koji doprinosi duboko pogrešnom davanju prednosti prava obitelji i roditelja nad zaštitom djece. U ime obitelji. Jedna je djevojčica životom platila trenutak naše pažnje. Nemojmo tu pažnju još jednom potratiti na kratkotrajnu i jalovu histeriju tuge i optuživanja. Uz ime Nikoll, zapamtimo tu strašnu statistiku: dvadeset je posto djece u hrvatskim obiteljima zlostavljano. I pitajmo se i sljedeći tjedan što nam

• je kao društvu i državi činiti.