Diskriminirajmo gospodarske sektore

Unatoč velikim očekivanjima, Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), temeljni putokaz za korištenje 9 milijardi eura iz europskoga financijskog programa namijenjenog brzom izlasku iz koronakrize, naišao je na niz manje ili više konstruktivnih kritika. Bit problema s NPOO-om, na koji upozoravaju ugledni ekonomisti i pojedine interesne grupacije poput Hrvatskih izvoznika, HUP-a i Udruge poreznih obveznika Lipa, svodi se na pitanje hoće li Hrvatska napokon iskoristiti dobrobiti članstva u Europskoj uniji za vlastiti ekonomski probitak ili će od našeg članstva i dalje više koristi imati gospodarstva najvećih europskih zemalja nego mi sami. Tjednima su se vodile bitke oko toga koliko će od europske novčane pomoći otići javnom sektoru, a koliko će se novca sliti izravno u gospodarstvo. Međutim, malo se pozornosti posvetilo pitanju kako će i u kojoj mjeri taj novac promijeniti Hrvatsku. Sam Vladin dokument, koji se protekli tjedan našao na klupama saborskih zastupnika, također ne daje jasan odgovor na to pitanje. U tehničke detalje raspodjele novca i kriterije dodjele projekata ovdje nećemo ulaziti. To ostaje u domeni političke odgovornosti pa za eventualne buduće propuste neka odgovaraju obnašatelji izvršne vlasti. Ono na što upozoravaju kritičari ovakvog prijedloga NPOO-a jest opasnost da će „slap novca“, kako ga je nazvala Lipa, koji dobijemo iz Europe poslužiti kao pogonsko sredstvo za podizanje nacionalnog gospodarstva samo u razdoblju predviđenom za povlačenje novca. A to je svega nekoliko godina. Suprotno tome, tih 9 milijardi eura, od kojih je više od 6 milijardi bespovratnih, trebalo bi poslužiti stvaranju temelja za novu hrvatsku ekonomiju čije će strateške sastavnice poslužiti dugoročnom i čvrstom ekonomskom rastu na dulje staze. Profesorica sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov upozorava da će golem dio tih sredstava otići na infrastrukturne projekte u energetici i turizmu, a premalo novca dobit će proizvodna i izvozno orijentirana poduzeća. Ivanov, koja legitimno zastupa interese izvoznika, u čijoj je udruzi i sama potpredsjednica, opravdano se boji da će šlag na infrastrukturnim projektima, koji će se dodjeljivati putem natječaja, pokupiti mnogo snažnije i konkurentnije strane kompanije, a da će domaćim poduzetnicima ostati tek mrvice. Uostalom, vidi se po aktualnim cestovnim i željezničkim natječajima da domaćih kompanija u konkurenciji izvođača nema nigdje. Konačni cilj u doradi dokumenta trebao bi biti smanjenje udjela klasične infrastrukture jer njena gradnja donosi kratkoročnu korist, a dugoročno trošak. Logika je sljedeća: novac za oporavak kao dar s neba treba iskoristiti za podizanje trenutačno niske konkurentnosti domaćega privatnog sektora, omogućiti razvoj inovativnih kompanija čiji se poslovni model temelji na digitalnim i zelenim tehnologijama, što je uostalom i uvjet povlačenja sredstava, te na koncu stvoriti temelje za rast poduzetnika koji će u domaći ekonomski prostor donijeti višak vrijednosti zahvaljujući kojoj ćemo onda moći graditi i održavati vodovode, kanalizaciju, ceste, elektroenergetsku mrežu, moderne vrtiće, energetski učinkovite škole i sve ono što bi nas trebalo činiti modernim društvom. Stvar je u tome da je ovo povijesna prilika koja se neće tako skoro ponoviti. Novac kojim će se koristiti javni sektor treba poslužiti za pokrivanje troškova reformi čiji cilj mora biti transformacija birokracije u učinkovitu, brzu i racionalnu javnu upravu na svim razinama, formiranje svrsishodnog obrazovnog sustava i stvaranje poticajnog poduzetničkog okruženja. Ako je cijena toga rasformiranje državne financijske agencije i ukidanje niza besmislenih nameta za poduzetnike, nije puno. Isto tako, problem ne bi trebala biti ni diskriminacija. Industrije iz sektora koje nemaju potencijal stvaranja dodane vrijednosti, a koja bi Hrvatsku u budućnosti trebala učiniti konkurentnom u europskim okvirima, treba izuzeti iz plana oporavka.

Poduzetnike poput Rimca, Infobipa, Microblinka i Nanobita treba tretirati kao nacionalno blago, a poučeni njihovim primjerom, valja učiniti sve da nakon razdoblja korištenja europskih milijardi namijenjenih oporavku i podizanju razine otpornosti imamo barem još desetak takvih kompanija. Samo u tom slučaju Hrvatska će imati realnu priliku da se nakon osam godina eurointegracije pomakne prema centru i sadašnji status ekonomske periferije EU prepusti nekome drugom.

Hrvatska ima šansu da se nakon osam godina eurointegracije pomakne prema centru i sadašnji status ekonomske periferije EU prepusti nekome drugom