Skočit ću s mosta kad osvojim zlato
Ćamila Mičijević, rukometašica Hrvatske, otkriva nepoznate detalje iz privatnog života
Ćamila Mičijević ne prestaje nas uveseljavati u dresu hrvatske rukometne reprezentacije. Nakon osvajanja bronce na Europskom prvenstvu u Danskoj, bila je naša najbolja igračica i strijelac na HEP Croatia kupu, na kojem su “kraljice šoka” osvojile prvo mjesto pobijedivši aktualne (Nizozemska) i bivše svjetske prvakinja (Brazil).
Što se sve događalo kod vas između Europskog prvenstva i turnira u Poreču?
– Puno utakmica! Ali kada to kažem, onda mislim na velik broj utakmica koje sam odigrala u klubu, Metzu. Ovo je moja prva sezona u Ligi prvakinja i naravno da mi nije lako naviknuti se na takav tempo. O privatnim obvezama i ne stignem previše razmišljati. Kako su na uspjeh Hrvatske gledali u vašem klubu?
– Jako su bili iznenađeni. Osvojili smo srca mnogih pa tako i njihova. Bilo im je drago zbog mene, ali i cijele ekipe. Što vam je prvo rekao trener Metza, inače izbornik Nizozemske, koju ste izbacili u skupini?
– Čestitao mi je naravno i imao je samo riječi hvale. Malo se žalio na naš način igre, ali tko gubi ima se pravo i ljutiti, ha ha
Jeste li zadirkivali suigračice Nizozemske, odnosno jesu li vas zezale suigračice Francuske?
– Ne! Imam jako puno suigračica i prijateljica u obje reprezentacije i međusobno se poštujemo tako da mjesta za šalu nema.
Kako izgleda jedan vaš običan dan u Metzu?
– Ako običan dan podrazumijeva slobodan dan, onda je to najčešće malo dulje spavanje, sređivanje i odlazak s Ivanom Kapitanović na kavu i ručak . Ne, nisam naučila kuhati
U vrijeme lockdowna mnoge su sportašice naučile kuhati, kako vi stojite s kuhanjem ....
– Ja sam lockdown iskoristila na druge načne. Ni ovog puta nisam naučila kuhati, no nadam se da jednog dana hoću.
Kada i gdje se rodila ideja o Ćamilinoj fotelji?
– Ideja se rodila sasvim spontano prije EP-a, na pripremama u Poreču. Imali smo neka snimanja i mikrofon je slučajno završio u mojim rukama. U trenu sam najavila emisiju i samo smo onda ta snimanja nastavili u Danskoj. U kojem ste trenutku na EP-u pomislili – gle možemo osvojiti medalju? – Što se mene tiče, to je bilo u 56. minuti protiv Danske za broncu. Od početka priprema pa sve do kraja prvenstva uživala sam kao nikada u svojoj rukometnoj karijeri i zaista mnogih stvari nisam bila svjesna. Nedostaju li vam navijači s tribina? – Ja sam prije svega jako sretna jer imamo priliku igrati, pronađen je način da kako-tako nastupamo. Posebna je čar igrati pred navijačima,
ali ne razmišljam pretjerano o tome. Jedva čekam da se sve ovo završi i da reprezentacija konačno s tribina osjeti pravu atmosferu kakvu zaslužuje. Vratimo se na vaše početke. Rođeni ste u Njemačkoj, potom ste se vratili u Mostar. Kada je počelo zanimanje za rukomet?
– Za rukomet sam se počela zanimati kada sam se na njega upisala u 4. razredu osnovne škole. Sve su moje prijateljice krenule pa sam radi druženja s njima i ja odlučila, ali vrlo brzo sam se zaljubila i zainteresirala za taj sport.
S obzirom na vašu visinu, je li postojala ideja da se bavite košarkom ili odbojkom?
– Mislim da nije postojala takva mogućnost. Nisam pretjerano pratila sport i nije me previše zanimao dok nisam završila na rukometnim terenima. U Mostaru je rukomet sport broj jedan u ženskoj konkurenciji tako da je moj izbor dosta logičan. Mostar je u vrijeme bivše Jugoslavije imao jak ženski klub, Lokomotivu iz Mostara, klub koji je predvodila sjajna Jasna Merdan.
– Naravno da sam čula jako puno priča o velikoj rukometašici Jasni Merdan i ponosna sam što grad Mostar ima tako veliko rukometno ime. Vi ste najmlađa od tri sestre; jesu li Dženisa i Anisa pokazivale sklonost prema sportu? Što one danas rade, čime se bave?
– Istina je da sam najmlađa i njima najslađa sestra, ha ha. One se ne bave sportom i nikada nisu pokazivale pretjerano zanimanje. Sport gledaju isključivo kada ja igram. Mislim da neće biti oduševljene ako previše budem govorila o njihovim privatnim životima, ali sve što mogu reći jest da su najbolje sestre. S njima se čujem svakodnevno. Osim obiteljske povezanosti, mi smo prije svega prijateljice koje dijele apsolutno sve. Zahvalne smo roditeljima i često volimo naglasiti da ne možemo zamisliti život jedna bez druge.
Što znači vaše ime?
– Moje ime znači potpuna, savršena. Moja je mama nažalost 1994. godine izgubila mamu, a dobila mene. Roditelji su odlučili da mi daju ime po baki i presretna sam što je tako. U Mostaru ste igrali za dva kluba, a onda ste se odlučili za odlazak u Rijeku...
– Imala sam nekoliko ponuda iz Hrvatske, a među njima nije bilo ponude iz Lokomotive, a ni Podravke. Najviše mi se svidjela ideja Zameta i nju sam prihvatila. Nikada se nisam pokajala i zauvijek će taj klub ostati duboko u mom srcu. Pružili su mi sve što mi je u tom trenutku bilo najpotrebnije i nadam se da sam im barem dio uspjela vratiti u pet prekrasnih godina.
Kako ste se snašli u Rijeci?
– U Rijeci sam se osjećala kao doma. Iako sam tamo otišla kao jako mlada i nije bilo lako, moji su roditelji napravili sve da mi pomognu. Prve dvije godine provela sam u učeničkom domu, a poslije u suživotu sa suigračicama.
Iz Zameta odlazite u Mađarsku? – Odlučila sam se za Dunaújváros ponajprije zato što sam oduvijek željela raditi s trenerom Zdravkom Zovkom. On je vjerovao u moj potencijal i od njega sam jako puno naučila. Brzo sam se snašla iako na početku nije izgledalo sjajno jer sam bila jedini strani igrač u njihovoj rukometnoj akademiji. Nije puno trebalo da shvate moje šale i da se naviknu na mene, što privatno tako i rukometno. Mađarsku ću pamtiti po mnogočemu lijepom. Primjerice, moje prijateljstvo s Katarinom Tomašević, vratarkom Srbije. Što se tiče mađarskoj jezika, nisam pokazivala pretjerano zanimanje. Nije me oduševila ni njihova kuhinja, ali nekako sam uspjela zavoljeti riblji paprikaš.
Imat ću zlatnog retrivera Nažalost, dok ste bili u Mađarskoj, dogodile su se dvije teške ozljede. Kako biste opisali te bolničke dane, je li bilo trenutaka kada ste poželjeli odustati od rukometa i sporta? – Bilo je to dosta teško razdoblje, ali to je iza mene. Sjetim se često tog razdoblja, no sada uz smiješak. Nikada nisam razmišljala o odustajanju i golem motiv mi je bio dokazati sebi da mogu igrati na istoj razini kao prije ozljeda.
Je li istina da se nikad niste ni na koga naljutili?
– Pa to baš nije potpuno istina. Znam se naljutiti, ali obično na ljude koje najviše volim i do čijeg mi je mišljenja jako stalo. Moja ljutnja ne traje dugo pa me možda zato mnogi nisu vidjeli ljutitu.
Volite li životinje?
– Jako, ali nemam pretjerano blizak kontakt s njima. Nemam kućnog ljubimca iako planiram jednog dana imati zlatnog retrivera.
Što bi se trebalo dogoditi da skočite sa Starog mosta u Mostaru? – Recimo, zlato na Olimpijskim igrama bio bi dobar razlog.
Gdje najčešće provodite slobodna ljeta?
– U Mostaru! Odlazim na razna mjesta, ali Mostar je moja baza. Tu je sve moje i tu se osjećam najbolje. S obzirom na visinu, je li vam teško nabaviti odjeću i obuću.
– Sigurno da nije lako naći baš sve što želim, ali vremena su drukčija i dostupnost odjeće i obuće za visoke ljude i nije više velik problem. Volim nositi štikle, volim se osjećati ženstveno. Odijevam se doslovno u svim dućanima.
Što ste kupili od prve zarađene plaće?
– Bilo je to jako davno i ne mogu se baš sjetiti, ali sigurna sam da je to bio neki komad odjeće o kojem sam do tada sanjala.
I za kraj, ostajete li u Metzu?
– Moja najdraža rečenica: bliži se ljeto. Sezona je pri kraju i umor je prisutan. Što se tiče Metza, na obostrano zadovoljstvo, potpisala sam za još jednu sezonu.