Rejting CDU-a posljednjih tjedana u strmoglavom je padu, a Zeleni opasniji nego ikad prije
Ako i pobijede konzervativci, bit će to bitno drukčija vlada od aktualne, već i zbog same činjenice da na njezinu čelu sigurno više neće biti Angela Merkel
Jedno od temeljnih obilježja njemačke politike posljednjih nekoliko izbornih ciklusa bila je predvidljivost i stabilnost. Monopol njemačkih kršćanskih demokrata (CDU) kancelarke Angele Merkel i bavarskih kršćanskih konzervativaca (CSU), sestrinske stranke, na njemačkoj političkoj sceni nitko nije mogao dovesti u pitanje, a jedino je bilo neizvjesno s kim će konzervativci oblikovati vladajuću većinu, ali i to samo donekle, s obzirom na to da su konzervativci za suradnju u pravilu birali socijaldemokrate (SPD), najčešće oblikujući velike koalicije, koje su tako tipične za njemačku politiku, temeljenu na konsenzusu i kompromisu. Od 2005. godine nadalje dominaciju kancelarke Merkel u njemačkoj politici nitko nije uspio ugroziti, a za stabilnost i predvidljivost njemačke politike posljednje desetljeće i pol najzaslužnija je upravo postojana kancelarka, koja nije bila samo najmoćnija žena Njemačke, nego i Europe i svijeta.
Svojom ne karizma ti č no š ću, racionalnošću i “znanstvenim” pristupom politici, svojom inteligencijom i mirnoćom koja graniči s oklijevanjem i sporošću pri donošenju odluka, što se Nijemcima očito sviđa, kancelarka Merkel uspjela se održati na vlasti puna četiri mandata, po čemu se izjednačila s najdugovječnijim poslijeratnim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Merkel ostavlja iza sebe razdoblje stabilnosti i rasta u kojem je Njemačka izrasla u neupitno vodeću europsku gospodarsku silu, premda Njemačka i na kraju njezine ere, kao i na njezinu početku, zbog razumljivih povijesnih razloga, i dalje oklijeva kada treba preuzeti snažniju političku ulogu u Europi i svijetu, iako je u jednom trenutku, u mandatu Donalda Trumpa, Angela Merkel ponijela i neformalnu titulu liderice slobodnog svijeta.
Zbog svega toga ne treba čuditi što odlazak kancelarke Merkel iz kancelarskog ureda najesen predstavlja potres koji već sada dovodi u pitanje ustaljenu dinamiku njemačke politike, što predstojeće parlamentarne izbore u Njemačkoj čini zasigurno najzanimljivijim i najneizvjesnijim izborima u toj zemlji u posljednja dva desetljeća, ali i prijelomnim izborima čije će se posljedice, zbog veličine i važnosti Njemačke, odraziti i na cijelu Europu. Odlaskom prve njemačke kancelarke od nastanka Savezne Republike Njemačke, političarke koja je gotovo dva desetljeća krojila sudbinu Njemačke i cijele Europe, i koju nitko nije mogao ignorirati, ni njezini pristaše, ani protivnici, njemačka politika ponovno postaje nepredvidljiva i zanimljiva. Nekadašnji šef njemačke diplomacije i bivši dugogodišnji lider Zelenih Joschka Fischer ovaj trenutak čak opisuje kao “povratak njemačke politike”, ocjenjujući kako se nakon 16 godina kancelarke Merkel, iako je Nijemcima teško i zamisliti vladu koju će voditi netko drugi, otvara prostor za novu eru u njemačkoj politici, jer napokon valja donijeti neke nove i važne odluke koje nisu donesene u mandatu kancelarke Merkel.
Sigurnost i politička stabilnost
Fischer, koji je bio šef njemačke diplomacije i zamjenik kancelara u vladi Gerharda Schrödera, koja je svojim opsežnim reformama na tržištu rada pripremila teren za uzlet Njemačke u eri kancelarke Merkel, upozorava kako je kancelarka Merkel bila poznata po donošenju nekih hrabrih odluka, poput odluke o zatvaranju nuklearnih elektrana ili otvaranja vrata migrantima, naglašavajući pritom i kako je nakon svake hrabre odluke uslijedilo i povlačenje i zaokret. Kancelarka je zapravo tijekom cijelog mandata izbjegavala reforme i strateški riskantne odluke, radije birajući sigurnost i političku zavjetrinu, zbog čega Njemačku nakon njezine ere čekaju neke teške strateške odluke.
Iako odlazi kao pobjednica – zato što to želi, a ne zato što mora – njezin odlazak traje predugo i polako se pretvara u agoniju. Merkel je, naime, odluku o povlačenju donijela usred četvrtog mandata, pomalo ishitreno i nepromišljeno, što je krajnje netipično za inače krajnje promišljenu i opreznu političarku. Merkel je odluko o odlasku donijela u pomalo dramatičnim okolnostima, nakon niza uzastopnih poraza CDU-a na pokrajinskim izborima i velikog uspona nacionalpopulističke Alternative za Njemačku (AfD), i to na valu kritike njezine izbjegličke politike, što je kancelarka Merkel doživjela i kao vlastiti poraz, iako će se naknadno pokazati da je odluka o otvaranju migrantima bila opravdana, ne samo s moralnog, nego i s ekonomskog aspekta, i da je Njemačka, baš kao što je to hrabro najavila kancelarka kada je u vrijeme migrantske krize Nijemcima poručila “Uspjet ćemo”, doista i uspjela.
Merkel je za nasljednicu odabrala ambicioznu Annegret Kramp-Karrenbauer, da bi se malo kasnije pokazalo da mlada političarka ipak nije bila dorasla zahtjevnoj zadaći. Kramp-Karrenbauer se nije uspjela nametnuti stranci u kojoj su dominirali muškarci ni primiriti unutarstranačke sukobe, nakon čega je odustala i dobrovoljno se povukla s čela CDU-a. Uslijedila je višemjesečna kriza vodstva, kada se u jednom trenutku čak počelo špekulirati o tome da bi se odlazeća kancelarka mogla predomisliti, što zorno svjedoči o nesvakidašnjoj situaciji u kojoj se zatekao CDU. Kriza je naposljetku okončana nedavnim izborom premijera Sjeverne Rajne-Vestfalije i političkog saveznika Angele Merkel Armina Lascheta za novog šefa CDU-a, ali ni to nije bio kraj kadrovskim mukama njemačkih konzervativaca. Naime,
u ovom se trenutku još ne zna tko će biti kancelarski kandidat konzervativne koalicije CDU/CSU na parlamentarnim izborima koji će se održati u rujnu, s obzirom na to da je Laschet dobio konkurenta u bavarskom premijeru i šefu CSU-a Markusu Söderu, koji je ovih dana prvi put jasno i nedvosmisleno potvrdio da želi kancelarsku kandidaturu, nakon što je mjesecima na pitanja o kandidaturi odgovarao da namjerava ostati u bavarskoj prijestolnici, istodobno vodeći suptilnu kampanju u medijima. Međutim, Söder kaže da će se upustiti u kancelarsku utrku samo ako pritom bude imao široku potporu ne samo svoje stranke CSU-a, nego i sestrinskog CDU-a, čije je čelništvo već istaknulo Laschetovu kandidaturu. CDU i CSU su sestrinske stranke koje na izborima nastupaju u zajedničkoj koaliciji. CSU svoje kandidate ističe samo u Bavarskoj, a CDU u ostalih 15 njemačkih pokrajina. Međutim, kancelarski kandidat u pravilu dolazi iz CDU-a, o čemu svjedoči i podatak da je bavarski CSU u poslijeratnoj povijesti imao samo dva kancelarska kandidata, Franza Josefa Straußa 1980. i Edmunda Stoibera 2002. godine, ali ni jedan od njih nije uspio postati njemački kancelar. Jedini Bavarac koji je bio njemački kancelar je Ludwig Erhard,
tvorac njemačkog gospodarskog čuda, no on je bio član CDU-a, a ne CSU-a.
A kada je riječ o izboru između Lascheta i Södera, pred vodstvima CDU-a i CSU-a je teška odluka. Söder je neusporedivo uvjerljiviji i popularniji od neuvjerljivog i nekarizmatičnog Lascheta. Ako bi odlučivali birači, odluka je jasna. Söder bi bio pobjednik. Međutim, ovdje je riječ o političkoj odluci, a mnogi u CDU-u misle da bi gubitak kancelarskog kandidata bio novi udar od kojeg bi se CDU teško oporavio. Čini se da ni kancelarka Merkel nije sklona prepustiti kancelarsku kandidaturu manjoj sestrinskoj stranci, a tome se protivi čak i Friedrich Merz, lider konzervativne struje unutar CDU-a, koji je u ovom slučaju podržao Laschetovu kancelarsku kandidaturu, iako ga je Laschet nedavno tijesno porazio u utrci za čelno mjesto u stranci.
Međutim, Söder se oslanja na činjenicu da mu ankete daju puno veće izglede nego Laschetu. Više od natpolovične većine Nijemaca lako može zamisliti Södera u kancelarskoj palači u Berlinu, dok Lascheta u toj ulozi, sudeći po anketama, može zamisliti tek nešto više od desetak posto anketiranih. I naravno da to onda utječe na raspoloženje i u redovima CDU-a, u kojem je sve više onih
koji se plaše da bi stranka s Laschetom kao kancelarskim kandidatom na jesen mogla izgubiti šansu da formira novu vladu, zbog čega je nekoliko stranačkih organizacija CDU-a ovih dana otvoreno podržalo Söderovu kandidaturu.
Sukobi unutar konzervativaca
Naravno da sukobi unutar konzervativne koalicije oko kancelarskog kandidata škode konzervativcima i otvaraju prostor njihovim političkim konkurentima. Pritom valja imati na umu da je rejting CDU-a posljednjih tjedana u strmoglavom padu, što je u velikoj mjeri rezultat njemačke pandemijske i vakcinacijske katastrofe s čijim se posljedicama suočava odlazeća vlada kancelarke Merkel, što je, uz odlazak kancelarke Merkel, drugi faktor koji predstojeće savezne izbore čini posve neizvjesnima i nepredvidljivima. Mit o discipliniranim i učinkovitim Nijemcima tijekom pandemije, a pogotovo neuspjeha u kampanji cijepljenja, doživio je povijesni udarac, a to je onda i otvorilo pitanje povjerenja građana u krizno upravljanje njemačke vlade, što je u vrijeme prijašnjih kriza bio jedan od glavnih aduta kancelarke Merkel.
Potpora CDU-u u samo mjesec smanjila se za trećinu i pala na mizernih 26 posto, a to, naravno, automatski opravdava špekulacije o tome hoće li uopće konzervativni blok CDU/CSU nakon sljedećih izbora biti u prilici da sastavlja buduću njemačku vladu, ili će to možda biti njemački Zeleni, stranka u usponu, koja je u ovom trenutku druga politička snaga u zemlji. Sudeći po nedavnim izborima u saveznim pokrajinama Baden-Württemberg i Porajnje-Falačka, a na pokrajinske izbore se uvijek gleda kao na test koji bi mogao nagovijestiti što bi se u Njemačkoj moglo događati nakon parlamentarnih izbora, konzervativci imaju puno razloga za brigu. CDU je u obje pokrajine pretrpio teške gubitke, u Baden-Württembergu slavili su Zeleni, a u Porajnju-Falačkoj SPD. U trenutku kada se kancelarka Merkel panično plaši novog vala pandemije, koji bi mogao biti smrtonosniji od dosadašnjih, a većinu Nijemaca nije uspjela uvjeriti u potrebu ponovnog zaključavanja, što je dramatično ugrozilo rejting CDU-a, rezultati anketa ukazuju i na mogućnost da bi kancelarski kandidat ovaj put mogao doći iz redova Zelenih.
Dok CDU pada, a pitanje je što će se dogoditi nakon što blok CDU/CSU napokon izabere svog kancelarskog kandidata, Zeleni rastu. Stranku uspješno vodi dvojac Annalena Baerbock i Robert Habeck, koji djeluju skladno i najavljuju velike investicije u zelenu tranziciju, ne zanemarujući pritom ni ekonomska i socijalna prava, popunjavajući prostor koji su prije zauzimali socijaldemokrati, a svojom umjerenošću i pragmatičnošću Zeleni privlače i sve više umjerenih konzervativnih birača. Zeleni još nisu odlučili tko će biti njihov kancelarski kandidat, a Annalena Baerbock ima malu prednost kod birača u odnosu na Habecka.
U slučaju izbornog uspjeha Zelenih postoji nekoliko mogućih kombinacija koje ih vode prema vlasti. Osim koalicije s konzervativnom koalicijom CDU/CSU, u slučaju izbornog trijumfa Zeleni bi mogli koalirati sa socijaldemokratima (SPD) i liberalima (FDP), stvarajući tzv. semaforsku koaliciju, prema stranačkim bojama tih triju stranaka, ostavljajući konzervativce u opoziciji. Ovdje ne treba isključiti ni mogućnost koalicije Zelenih sa SPDom i Ljevicom (Die Linke), nasljednicom nekadašnje istočnonjemačke komunističke partije, s kojom je SPD sve donedavno odbijao suradnju, smatrajući koaliranje sa strankom proskribiranom zbog njezine komunističke prošlosti politički nedopustivim, pa čak i “nehigijenskim”. Konzervativni američki Washington Examiner zbog takve mogućnosti ovih dana upozorava da bi Njemačka u rujnu mogla postati “socijalistička”, najavljujući “seizmičku” promjenu vlasti u Berlinu i upozoravajući na mogućnost stvaranja crveno-crveno-zelene koalicije.
Pritom valja imati na umu da je SPD u velikoj krizi, s obzirom na to da se ta stranka nije uspjela oporaviti od posljedica teškog i zahtjevnog braka s konzervativcima nakon dviju velikih koalicija s konzervativnim blokom CDU/CSU u mandatima kancelarke Merkel. U tim je koalicijama kancelarka Merkel uspješno implementirala praktično sve zahtjeve i ideje mlađih koalicijskih partnera, poput uvođenja najniže nadnice, prisvajajući pritom i sve zasluge, prepuštajući socijaldemokratima mrvice. SPD je na nedavnom stranačkom kongresu izabrao supredsjednike stranke, muškarca i ženu, Saskiju Esken i Norberta Walter-Borjansa, kopirajući model što su ga prvi primijenili Zeleni, ali bez opipljiva uspjeha. SPD je kao kancelarskog kandidata istaknuo Olafa Scholza, jednog od rijetkih prepoznatljivih političara koji su preostali u toj nekoć snažnoj stranci, koja sada proživljava tešku krizu identiteta.
Nitko i ne pomišlja na suradnju s desničarskim AfD-om, strankom koja je, sudeći po posljednjim pokrajinskim izborima, u padu i koja trpi ozbiljne posljedice nedavne odluke njemačkog Ureda za zaštitu ustavnog poretka kojom je AfD stavljen pod nadzor zbog sumnje u širenje ekstremno desnih stajališta. Dosad je, naime, AfD bio pod nadzorom Ureda za zaštitu ustavnog poretka, unutarnje njemačke obavještajne službe, u tri savezne pokrajine na istoku Njemačke, Tiringiji, Brandenburgu i Saska-Anhaltu, a sada je ta mjera proširena na cijelu Njemačku, a dok se ne raščisti to pitanje, teško je da će netko htjeti surađivati s potencijalno ekstremističkom strankom, u kojoj njemačke vlasti vide opasnost za njemačku demokraciju.
Sve u svemu, na jesen Njemačku ponovno, nakon duljeg vremena, očekuju krajnje neizvjesni izbori, na kojima je u ovom trenutku moguće zamisliti poraz vladajućeg konzervativnog bloka CDU/CSU, iako to ipak nije i najvjerojatniji scenarij. Naime, još uvijek se čini da je vlada koju će CDU/CSU formirati sa Zelenima ili SPD-om vjerojatnija od vlade bez CDU/CSU-a. Postoje, naravno, i druge kombinacije, a bilo kako bilo, bit će to svakako bitno drukčija vlada od aktualne, već i zbog same činjenice da na njezinu čelu sigurno neće biti Angela Merkel.