Proglašenje NDH osmišljeno je na tajnom tavanu gdje je Slavko Kvaternik slušao vijesti i pijuckao rakiju
Kako je uistinu došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prije točno 80 godina? U knjizi koja se upravo pojavila na hrvatskim kioscima “Deset dana u travnju” (u izdanju 24sata) prikupljena su svjedočenja iz brojnih autentičnih izvora: memoara dr. Vladka Mačeka, pukovnika Slavka Kvaternika, Titova diplomata Vladimira Velebita, dnevnika Alojzija Stepinca i Josipa Horvata, autobiografskih tekstova Jože Horvata, Udbina dosjea pukovnika Marka Mesića – odlikovanog junaka triju vojski, kraljeve, ustaške i partizanske – prisjećanja Pavla Gregorića, čovjeka koji je danas poznatiji po unuci Bojani Gregorić nego činjenici da je sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji, događaju koji je promijenio XX. stoljeće.
U “Deset dana...” su i zapisi brojnih, slavnih ili anonimnih, sudionika tog burnog, povijesnog i krvavog vremena. Uvertira u dramu koja će stotine tisuća ljudi odvesti u smrt bio je beogradski državni udar 27. ožujka 1941. U njemu je srušena vlada Cvetković – Maček, prva koja je nastupala s pozicija riješenoga “hrvatskog pitanja.” Dr. Vladko Maček, vođa HSS-a i hrvatskoga naroda, Radićev nasljednik, pacifist, mirnim putem uspio je 1939. uspostaviti Banovinu Hrvatsku koja se prostirala na površini od 65.456 km² i u svojim granicama okupljala većinu Hrvata. Zato je pod svaku cijenu nastojao održati mir. Beogradski puč – koji nasuprot popularnom mitu nisu organizirali komunisti – dobrim je dijelom bio uperen protiv Banovine Hrvatske, svakako ne manje nego protiv saveza s Hitlerom, odnosno Trojnoga pakta.
Hitlerova pažnja prema Andriću
Ono što se događalo nakon puča danas je malo poznato – general Dušan Simović odmah je javio Berlinu da će nova vlada pristati na sve uvjete iz Pakta, no Hitler je već odlučio – Jugoslavija će biti razorena, a Hrvatska će biti povjerena dr. Vladku Mačeku... Njegov ključni saveznik, princ regent Pavle Karađorđević, glavni pokrovitelj hrvatsko-srpskog sporazuma, samo tjedan dana prije boravio je u Berlinu, gdje mu je jasno stavljeno do znanja što može očekivati ako ne bude poslušan.
Pavle Karađorđević s konferencije s Hitlerom održane 19. ožujka 1941. vratio se, piše Vlatko Maček u autobiografiji, „prepun očaja“.
„Dne. 18. III. boravio sam u Zagrebu, gdje mi je Šubašić saopćio da je knez Pavle toga dana prije podne proputovao kroz Zagreb, i to već na povratku sa konferencije s Hitlerom. (Šubašić mi je rekao) da je (Pavle) vrlo zabrinut, ali mu nije rekao razloge svoje zabrinutosti, nego je tek dao tomu izražaja ponovivši nekoliko puta (rekavši) ‘Šubašiću moj, ne znam šta ćemo...’
Osim toga, da je pitao gdje sam ja, pa kad je čuo da nisam u Beogradu, poručio mi je neka na svaki način sutradan, tj. 19. III. budem tamo. Ja sam naravno iste večeri otputovao u Beograd.”
Zašto je knez Pavle bio tako zabrinut? Nalazio se između Scile i Haribde. Hitler je točno dvije godine prije Jugoslaviji pokazao što može očekivati ako bude svojeglava. Na svoj pedeseti rođendan, 20. travnja 1939,. u Berlinu je priredio spektakularnu vojnu paradu na kojoj je istaknuti gost bio jugoslavenski ambasador Ivo Andrić.
„Gotovo pet sati postrojbe paradiraju uz počasnu tribinu”, piše Michael Martens u „Požaru svjetova”. Goebbels oduševljeno zapisuje: „Prvi put je pokazano naše najteže topništvo. Svi su silno iznenađeni i zapanjeni. Salve oduševljenja. Narod slavi Führera onako kako još ni jedan smrtnik nije bio slavljen.“Godinama poslije u svojim sjećanjima jedan strani diplomat potvrđuje da je demonstracija vojne sile ostavila željeni dojam: „Nakon mimohoda opći je dojam bio da se njemačka vojska stavila na čelo svih europskih vojski i da je više ni jedna ne može dostići. Neki su gledatelji napustili mimohod u čvrstom uvjerenju da odsad s velikim njemačkim susjedom moraju održavati samo još prijateljske odnose.“Ta zastrašujuća demonstracija kod Andrića je vjerojatno pojačala ionako postojeći dojam da se Jugoslavija ni u kojem slučaju ne smije dati uvući u sukob s njemačkim Reichom. Ishodišna situacija za to činila se u proljeće 1939. vrlo obećavajućom. Fotografije prikazuju Andrića na počasnoj tribini u redu iza Hitlera. To što se veleposlaniku male države daje tako istaknuto mjesto pokazuje cijelom svijetu prepoznatljivu pozornost kojom Hitler postupa s Jugoslavijom. Želi je pridobiti za saveznicu da bi nesmetano