Prioritet ustaša bilo je osnivanje logora smrti
Navršila se tužna obljetnica – 80 godina od osnivanja prvoga koncentracijskog logora u NDH. Posebno bode u oči to da je prvi takav logor osnovan za manje od tjedan dana od proglašenja NDH, i istoga dana kad su ustaše emigranti s Antom Pavelićem na čelu iz Italije stigli u Zagreb. Znači, još ni nova vlast nije bila konstituirana kako treba, još nisu doneseni rasni zakoni, ali odmah se išlo na osnivanje logora za zatvaranje nepoćudnih. To je očito bio glavni ustaški prioritet i prvi pokazatelj u kojemu će smjeru ići ustaški režim.
Logor je osnovan u Koprivnici 15. travnja 1941. i bio je smješten u napuštenim zgradama bivše Tvornice kemijskih proizvoda istoga imena koja je prestala proizvoditi prije rata. Važno je napomenuti da se s Pavelićem vratilo i sedam ustaša s koprivničkog područja. Najutjecajniji je bio Mijo Bzik, koji je ostao u Zagrebu, imenovan je doglavnikom i bio je ustaški ideolog i glavni cenzor, a imao je velik utjecaj na zbivanja na koprivničkome području. A tamo je glavnu riječ vodio također ustaša povratnik Martin Nemec, koji je 18. travnja postavljen za povjerenika Povjerenstva Glavnoga ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, a time i za zapovjednika logora. Istoga dana stižu i prvi logoraši-pojedinci uhićeni u gradu i okolici. Početkom svibnja bilo je u Danici 70 ustaša u stražarskoj službi.
Jedan od glavnih problema od samog osnivanja logora bila je prehrana logoraša te financiranje logorske straže i logora u cjelini. Nemec je isplatu plaća stražarima i dužnosnicima logora organizirao u dogovoru s ministrom Artukovićem i Eugenom Didom Kvaternikom, prvim čovjekom RAVSIGUR-a. Mnogo je teže bilo s prehranom velikoga broja logoraša. Nemec je istodobno 7. svibnja dobio i nalog od MUP-a za “zapljenu novca i dragocjenosti” od interniraca u Danici koji su “služili za njihovo uzdržavanje”. On je to radio, ali iz kasnijih se dokumenata vidi da nije dostavio popise i izvješća MUP-u, zbog čega je početkom kolovoza smijenjen upravitelj Ivan Horvat. Čini se da je najveći dio toga zaplijenjenog novca i dragocjenosti završio kod pojedinih ustaških dužnosnika i zapovjedništva logora. Budući da su novi internirci u logor Danica uglavnom stizali preko Zagreba ili drugih logora i zatvora, gdje su većinom već bili opljačkani, ubrzo je presahnuo ovaj izvor za prehranu interniraca. Stoga je 30. lipnja pošao iz Danice u Gospić prvi transport logoraša, a sljedećih nekoliko dana uslijedilo ih je još nekoliko. Tjedan dana poslije, 8. srpnja, izdana je naredba svim područnim policijskim vlastima da u logor Danica ne upućuju ubuduće uhićenike, nego samo u logor u Gospiću. Iz Danice su logoraši prebacivani i u Jasenovac.
Potkraj srpnja u logoru više nije bilo Židova. Osim malobrojnih koji su pušteni, svi su otpremljeni u Gospić. Ustaše su na slobodu pustile nešto više logoraša pravoslavne vjere, neke su deportirali u Srbiju (primjerice, pravoslavne svećenike), a većina njih također je završila u Gospiću i u drugim logorima.
S različitih su strana stizale molbe za puštanje pojedinih zatočenika, u kojima se je tvrdilo da su osobe za koje se traži oslobađanje Hrvati ili općenito hrvatski državljani koji su poslušni novoj vlasti. Bilo je mnogo primjera u kojima su kaotičnu ratnu situaciju iskoristili razni pojedinci lažno optužujući ljude iz samo njima znanih pobuda te su na temelju tih lažnih optužbi ti ljudi završili u logoru.
Na to je upozoravao i koprivnički župnik Stjepan Pavunić koji je nekoliko puta od ustaških vlasti tražio puštanje zatočenika koji su zatvoreni bez ikakva valjanog razloga. I pojedini Hrvati i skupine Hrvata intervenirali su za svoje uhićene i u logor upućene susjede Srbe te su zahtijevali da ih se pusti na slobodu. Za razliku od većine drugih ustaških koncentracijskih logora, u logoru Danica nije bilo masovnog ubijanja. Pravoslavni intelektualac iz Karlovca Milan Radeka svjedočio je, primjerice, nakon rata da je u šest tjedana njegova zatočeništva znao za samo trojicu ubijenih u logoru i još nekoliko njih koji su ubijeni izvan logora za vrijeme radova. Logoraši su, naime, u početku često, gotovo svaki dan, izvođeni iz kruga logora te su radili fizičke poslove kao što je bilo zatrpavanje protutenkovskih rovova oko Koprivnice, nasipavanje cesta... Iako ubojstva nisu bila masovna, svi su logoraši pri dolasku bili temeljito pregledani te maltretirani, a ustaški su im stražari uzimali sve vrijedne predmete. Učestala su bila i premlaćivanja. Ustaše su za te ‘potrebe’ imali baraku u sredini logora, koju su preživjeli logoraši nazivali ‘barakom smrti’ ili ‘kućom užasa’.
Blizina grada bio je jedan od glavnih razloga što u logoru nije bilo masovnijih zločina jer se za svaki događaj unutar žice ubrzo doznalo i izvan nje. Štoviše, događanja u logoru utjecala su i na raspoloženje naroda, pa je zacijelo i to, uz jačanje partizanskog pokreta, utjecalo na odluku ustaške vlasti da logor raspusti 1. rujna 1942. godine. Nemeca su pak odmah nakon rata komunističke vlasti osudile na smrt i objesile na mjestu nekadašnjeg logora. Dr. sc. Zdravko Dizdar, dugogodišnji povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, objavio je proteklih nekoliko godina u nakladi Muzeja Grada Koprivnice tri knjige o ovome logoru. Prva knjiga na temelju izvornih dokumenata i relevantne literature opširno govori o svim bitnim sastavnicama u širem i užem povijesnom okviru koje su dovele do njegova osnivanja. Druga knjiga sadrži dokumente o logoru, a treća poimenični popis logoraša s 4396 kratkih biografija.
Ne ponovilo se!