Milijune morskih pasa ljudi ubijaju zbog peraje koja je delicija u restoranima
Dugo već neki dokumentarac nije podigao toliko prašine kao “Seaspiracy” koji je za Netflix snimio 27-godišnji engleski filmaš Ali Tabrizi. Iza njegove ideje o dokumentarcu koji se bavi prekomjernim izlovom ribe u oceanima stala je ekipa koja je veliki uspjeh postigla 2014. dokumentarcem “Cowspiracy” o održivu stočarstvu, snimljenom također za Netflix. Potka je u oba slučaja ista – kakav utjecaj na okoliš ima organizirano, dakle industrijsko stočarstvo ili ribarstvo, te što u tom smislu doista rade ekološke organizacije koje se tim pitanjem bave.
No, iako nagrađivan te podupiran i od jednog Leonarda DiCapria, “Cowspiracy” se našao na meti kritika zbog netočnosti, čak i prilično opasnih, jer je dobrim dijelom zbog tog dokumentarca prihvaćena tvrdnja da je upravo stočarstvo najveći izvor stakleničkih plinova, a ne motori s unutrašnjim izgaranjem, odnosno oni koji koriste naftna goriva. Sa “Seaspiracy” dogodilo se isto. Ali Tabrizi sa svojom suprugom Lucy i producentima Kipom Andersenom, Jimom Greenbaumom i Daleom Vinceom iznosi niz šokantnih podataka, svjedočanstava koja bi aktere trebala koštati godina i godina zatvora, pa na kraju i uznemirujućih scena surovog tamanjenja dupina. I u svemu tome ponovo su krive prirodnjačke nevladine organizacije koje su kritične prema pojavi pretjeranog izlova onoliko koliko to njima odgovara. Jer, jedan, pa i dobar dio novca, dolazi im upravo od korporacija koje posluju u tom području. Teško je ostati ravnodušan na, primjerice, tvrdnje da bi do 2048. godine oceani mogli ostati doslovno prazni. Tako je film povukao mnoge reakcije slavnih na društvenim mrežama, pa je kanadska rock-zvijezda Bryan Adams, koji je i vegan, što nije nezanemarivo s obzirom na to da se film bavi industrijskim ribolovom, svoje pratitelje pozvao da gledaju film i prestanu jesti meso. Chris Froome, trofejni biciklist s osvojenih sedam Grand Tourova, na Twitteru objavio je da je zapanjen filmom.
Smeće od mreža
I Guardianov ekološki novinar George Monbiot napisao je na Twitteru da se radi o briljantnom ekspozeu o najvećoj prijetnji životu u moru – ribarenju. No, ubrzo nakon početka prikazivanja filma na Netflixu, Guardian je počeo postavljati neugodna pitanja o filmu. Je li baš točna osnovna premisa prema kojoj je danas izlov ribe i drugih morskih stanovnika toliki da će život u morima za 30 godina jednostavno nestati? Jesu li oceani doista važniji od amazonske prašume kada se o globalnom zatopljenju radi? Je li doista pretjerujemo ukazujući na problem odbačene plastike u svjetskim morima? Bez sumnje, pojava pretjeranog izlova i dalje je prisutna, kao i gubitak staništa, ali isto tako traju bezbrojni napori da se ta šteta na puno mjesta i popravi. No, ozbiljniji je problem od dvojbeno protumačene studije, stare dvadesetak godina, o nestanku ribe do 2048., situacija gdje je ozbiljan broj sugovornika počeo povlačiti svoje izjave ili optuživati Tabrizija da ih je vadio iz konteksta. I to je ponajprije dolazilo od dviju organizacija spominjanih u filmu, Marine Stewardship Councila i Dolphin Safea. Međutim, koliko god kritika bilo na račun točnosti činjenica i primjena konteksta, malo je onih koji su osporili smisao filma.
– Taj film nije znanstveni rad. U njemu su korištene one tehnike koje potvrđuju njegovu temu i tezu. Mogu moji kolege osporavati statistike u njemu korištene, ali je glavni smisao da činimo veliku štetu oceanima i to je sasvim točno. U nekom trenutku ćemo sve upropastiti. Nije važno radi li se o 2048. ili 2079. godini, pitanje je idemo li i dalje u tom pravcu ili se trend preokrenuo – rekao je za The Guardian profesor Callum Roberts sa sveučilišta Exeter koji također govori u filmu.
Tabrizi se, naravno, pokušava argumentirano braniti, no to u cijeloj priči zapravo i nije toliko bitno. Jer, u pravilu je točno ono što je rekao prof. Roberts. Jer, jako je teško osporiti činjenice iz filma. Činjenica jest da je velika pacifička nakupina smeća doista velika milijun i pol četvornih kilometara pa kada se uzme da su 46 posto te hrpe ostaci ribarskih mreža, vidljivo je kolika je i sa te strane šteta od industrijskog ribolova. Svake minute u more se izbaci samo plastike koliko bi stalo u jedan kamion za smeće što je dovelo do toga da je u morima danas 150 milijuna tona plastike.
Koćarenje je, recimo, ubojito za morsko dno jer se na taj način, navodi se u filmu, uništi 3,9 milijardi rali morskog dna. No, isto je tako točno da se mreže i puno sporije razgrađuju, kao i drugi, krupniji predmeti od plastike. I tako će završiti u toj nakupini. Slamke i vrećice razgrađivat će se brže, ali će pri tome lagano tonuti prema morskom dnu. Time se razbija i tvrdnja da su upravo slamke najveći problem za mora.
U filmu se iznose dvije studije prema kojima tek 0,03 posto oceanske plastike otpada na slamke. To se doista može okarakterizirati kao gruba procjena temeljena na tim studijama, ali stručnjaci se ipak slažu da je plastike od slamki daleko manje od one koja potječe od odbačenih i uništenih mreža.
– To je kao da želite spasiti amazonsku prašumu od rušenja tako da zabranite korištenje čačkalica – kaže Ali Tabrizi u filmu i čini se da je sasvim u pravu.
Također je prilično točno da mikroorganizmi poput fitoplanktona godišnje upijaju četiri puta više ugljikova dioksida od amazonske prašume. Zbog globalnog zatopljenja oceani gube tu svoju sposobnost što može imati uništavajući učinak na klimu jer gubitak samo jedan posto mogućnosti skladištenja ugljikova dioksida u oceanima bio bi jednak emisiji 97 milijuna motornih vozila godišnje.
Ubojit neželjeni ulov
Prilov ili neželjeni ulov jedna je od instanci komercijalnog ribolova koja se smatra posebno štetnom. U filmu se poznata američka pomorska biologinja Sylvia Earle dotakla pojma održiva ribarenja na koje utječe i prilov. Ta situacija u kojoj se u mrežama nađu i vrste koje nisu cilj izlova, ali se svejedno nađu u ribarnicama umjesto da se vraćaju u more, ozbiljno utječe na održivost morskih zajednica. Godišnje se prilovom ubije oko 300.000 kitova i dupina. Zatim, osim što zbog plastike ugine tisuću morskih kornjača godišnje, američki ih ribolovci ubiju, rane ili ulove još čak 250.000. Puno je gore s morskim psima kojih tako strada čak 50 milijuna. Nešto ih se i vrati u more, ali ljudi većinu dokrajče zbog peraje koja postaje dijelom skupih jela u luksuznim restoranima.
Teško je osporiti i podatak da je samo pet posto svjetskih oceana zaštićeno. I dok će mnoge zemlje isticati kako nastoje do 2030. godine zaštititi 30 posto morskih voda, postoje i studije koje potvrđuju kako je na čak 90 posto tih zaštićenih voda ribarenje i dalje dopušteno. O problemima vezanim za Veliki koraljni greben u Australiji više smo puta pisali, a i u filmu se iznosi da bi 90 posto svjetskih koraljnih grebena moglo izumrijeti do 2050. godine. Riba, podsjeća se u filmu, ima ulogu u njihovu obnavljanju, a uz manje ribe manja je i mogućnost njihova obnavljanja.
Sasvim je jasno da su se filma uhvatile i tradicionalne organizacije poput Greenpeacea koji ne poriče da u filmu ima pogrešaka, no i on, valjda logično, ističe da je film svrsishodan za stvarni problem, a to je pretjerani izlov.