Fotografija je najmoćnije sredstvo komunikacije na planetu, a kod nas o njoj odlučuju neznalice i uhljebi.
Ponudio sam vlastima projekt s 14.000 fotografija, predložio im da u SAD-u napravimo izložbu o Meštroviću, ali nema odgovora. Samo govore o velikom hrvatstvu – nije hrvatstvo postati vitez od janjeće glave
mah su lumeni. Koliko ljudi od malih nogu igra balun, to je stotinu milijuna ljudi, ali samo je jedan Messi. Gledajte ove, ja ih zovem dežurni padavičari. Oni slušaju vremensku prognozu i natječu se tko će uslikati bolju munju ili oblak. To mi je glupo i jadno, nemoć uma, ne drže do sebe. To što rade je teški kičeraj, a omogućuje im moderna tehnologija. Jedino Daniel Pavlinović iz Dubrovnika to dobro radi, sve drugo su padavičari, a oni koji im objavljuju fotografije također nemaju kriterije. Jadran Lazić, moj prijatelj, nedavno je gostovao u emisiji kod Tončice Čeljuske. Sat vremena pričao je kako je snimio Roberta De Nira, Juliju Roberts, a ni jednom riječju ni on ni Čeljuska ne spominju kvalitetu fotografija. Je li kvalitetnu fotografiju čini osoba koju ste slikali, mjesto gdje ste bili ili kako ste je snimili. Ja smatram da je kvaliteta fotografije u tome kako ste je snimili.
Ima li Hrvatska danas dobrih fotografa?
Ima ih malo, možda tri.
Što mislite o novinskoj fotografiji?
Pravilo za dobru fotografiju je uvijek isto, koristimo mozak. Evo, Slobodna Dalmacija je početkom rata imala svjetsku ekipu fotografa. Svi su bili dobri: Vojković, Bašić, Dubravec, Babić, Feđa Klarić, Matko Biljak, Vukičević... Ali, kad su bili dobri, trebalo ih je rastjerati. Dogodilo im se isto što i meni.
Jeste li kada slikali selfie?
Ne.
Koristite li fotoshop i što mislite o tome?
Fotoshop je nužno zlo. Kao otrov je. Od otrova se može napraviti lijek, ali može vas i ubiti. Zbog nedostatka kriterija i znanja pretjeruje se i ide u kičeraj. Sve je našminkano. Je li vam ljepša prirodna žena ili ona s napumpanim usnama i jagodicama? Tako je i s fotoshopom. To nije moralno, oni su lažovi.
Jedan od vaših zadnjih projekata obuhvaćao je rad s djecom s Downovim sindromom. O čemu se radi?
Pozvala me je Nansi Ivanišević i odazvao sam se. Vodio sam djecu po gradu, objašnjavao im osnove fotografije, npr. kada slikate građevinu pravilo je okomite linije. Jer ako svetog Duju snimate ukoso, koja je razlika između njega i Kosog tornja u Pisi. Pokazao sam im kako se postaviti u uskom prostoru gradskih ulica. Oni imaju brojne probleme, u početku su vrlo oprezni, neki vas slušaju, neki se odmaknu sa strane, ali na kraju svi slušaju kao jedan. Shvatio sam da reagiraju na iskrenost. Oni su u mnogočemu uskraćeni, ali imaju ono što mnogi nemaju, a to su senzori za ljudsku dobrotu.
Ta suradnja s Nansi Ivanišević prerasla je u politički angažman. Ona se kandidirala za gradonačelnicu Splita kao kandidatkinja Domovinskog pokreta, vi ste kandidat za njezina zamjenika.
Ona je samostalna kandidatkinja, a Domovinski pokret je podržava. Ja se time ne opterećujem, mislim da svaki čovjek za sebe mora biti garancija i svojim djelom i radom jamčiti za ono tko je i što je.
Što želite promijeniti?
Ako bismo dobili šansu, mijenjali bismo sve iz temelja jer je sve nakaradno i loše. Npr. Dioklecijanova palača je, rekao sam vam, najveći brend u Hrvatskoj, ništa nema značajnije u Hrvatskoj, to je palača zadnjeg rimskog cara i uz Panteon u Rimu najbolje sačuvani spomenik rimskog doba. Mi to imamo, a kako se prema njoj odnosimo? Naši turistički veleumovi odu za Božić u Austriju, vide ondje drvene kućice za prodaju kuhanog vina i kobasica i postave ih ovdje. A ništa ne poduzmu da se sačuvaju konobe zbog kojih je turizam i počeo. I cijela riva smrdi po kobasicama i kuhanom vinu. Zašto bi jedan Nijemac dolazio u Split na kuhano vino i kobasice kada to ima kod kuće. Ljudi koji dolaze u Hrvatsku ne znaju da je ovo zemlja s tradicijskim brodovljem, da je ovo ribarska zemlja, da su oko 20 najvećih svjetskih izuma u ribarstvu izmislili Hrvati. Oni o tome pojma nemaju. Joško Božanić sačuvao je cijeli jedan svemir, sačuvao je komiški jezik, falkušu, on je čudo od čovjeka i takve ljude treba podržavati. Nedavno je izašla knjiga Joška Božanića o svetom Andriji, s mojim fotografijama. Išli smo zajedno oko otoka, snimao sam iz žablje, odnosno morske perspektive, to je fantastično. Ovih dana idemo opet, snimat ću floru i faunu. Otići ćemo i u tvrđavu u kojoj je po predaji bila zatočena kraljica Teuta.
Uskoro će nam cijela Hrvatska biti oblijepljena plakatima političara i njihovim porukama. Što mislite o političkim fotografijama?
To je nastavak politike “nu me” i stava “politika to sam ja”. To nisi ti, to je tvoje djelo, ono što ti radiš. Ja kada vam pričam o fotografiji, ne pričam o onome što sam pročitao, već o onome što sam doživio. Fotografija je, bez obzira na to što je stara 170 godina, istisnula pisano pismo, slikarstvo i kiparstvo te postala najmoćnije sredstvo komunikacije na planetu u 21. stoljeću. Mislim na fotografiju u pokretnom i nepokretnom obliku. Knjige koje postoje o fotografiji govore isključivo o tehničkoj strani. Međutim, kvalitetna fotografija nastaje isključivo na promišljanju. Nema slučajnosti u fotografiji. O tom promišljanju nema knjiga, jer otkad se pojavila fotografija, vrlo je malo ljudi koji su išli dalje zahvaljujući svojim spoznajama. Ti rijetki ljudi bili su nadareni i puno su radili, ali zbog egoizma svoje spoznaje nisu dijelili jer su smatrali da će biti pokradeni. Zato fotografija tapka u mjestu.
Hoćete li je vi napisati?
Imam bilješke, možda jednom napišem knjigu i objavim je kako bih pomogao onima koji se fotografijom žele kvalitetno baviti.