Nisam razmišljao ni sekundu oko ‘Perice’

Gordan Muratović Coki, poznatiji kao Coco Mosquito, ovih je dana je realizirao dva projekta koji nemaju veze s Jinxima – glazbu iz televizijske serije “Dnevnik velikog Perice” i prvi solo album “l’after life”.

Uvijek ste bili avanturistički raspoloženi, uostalom i album Jinxsa zvao se “Avantura počinje”. Je li i ovo prilog olabavljivanju nekih pretinaca i stega koje vladaju kod nas?

Tako široko nisam razmišljao, uglavnom sam se vodio time što mene osobno u ovom momentu zanima. Primijenjenom i instrumentalnom glazbom kao i produkcijom bavim se godinama, a puka igra slučaja je da su ova dva projekta koincidirala i u konačnici proizvedu nešto veći interes za taj segment mog djelovanja. Naravno da je u tome serija više pomogla albumu nego obratno.

Jeste li zasićeni radom s Jinxima ili je jednostavno situacija takva da grupni pop-format u doba korone nema dovoljno mogućnosti za praktičan rad i izlaz pred publikom jer nema koncerata?

O instrumentalnom albumu razmišljao sam godinama, a o “Dnevniku velikog Perice” ni sekunde. Čim me je Bino Uršić pozvao i rekao o kojem se glazbenom razdoblju u seriji radi, znao sam da želim biti dio toga.

I jedno i drugo bih radio zasićen Jinxima ili ne. Jedini problem bi mogao biti da nisam baš u stanju raditi dvije stvari istovremeno, ali “zahvaljujući” koroni nisam ni morao.

Kako ste zadovoljni gledanošću i reakcijama kritike i publike na seriju? Čini se da je glazba prilično bitan dio cijelog projekta i da su se mnogi zakvačili baš na nju?

Nisam zadovoljan, nego oduševljen, a moram priznati i ugodno iznenađen. Svi smo u ekipi bili u velikoj tremi uoči prikazivanja, veći dio ekipe zbog mitskog Golikova originala, a ja možda ipak nešto više zbog mita Ive Robića, Jimmyja Stanića, Miljenka Prohaske, Gabi, Beti… Mislim da glazba tog vremena i ne zaslužuje drukčiju reakciju do ljubavi i poštovanja, a što se nas “iznutra” tiče, sretan sam i ponosan što smo, čini se, doskočili izazovu i/ ili dovoljno uspješno zamaskirali momente u kojima nam to nije pošlo za rukom.

Kao poznavatelju prošlosti pop-scene, svjetske i domaće, koliko vam je bilo zanimljivo susresti se s arhivom “s domaće pop scene” i kako ste odabirali pjesme koje će se pojaviti u seriji?

Od svih zadataka u seriji ovaj je vjerojatno onaj u kojem sam se i najviše zabavljao. Znao sam dosta o tom razdoblju, no, ipak sam za potrebe serije morao i dodatno istraživati. Na žalost, u startu smo zbog copyrighta morali odustati od mnogih sjajnih prepjeva na hrvatski poput “Nogometne utakmice” ili “Pagani twista”, te smo popis sveli isključivo na hrvatske kompozitore. Na sreću, i tu je količina songova bila impozantna. Kako se radi o filmu, a ne o kompilaciji hitova, prvi uvjet pri odabiru logično je bio da songovi pašu scenama i podržavaju atmosferu ili eventualno posluže kao humoristični komentar. Mislim da smo pri tome postigli i dobru mjeru opće poznatih hitova poput “Prolazi sve”, “Milioner” ili “Motorin” i onih tarantinovskih novootkrivenih bisera poput “Ljuljačke” ili “Zdenka zar te nije sram”. Vodio sam, naravno, računa i o tome za koju pjesmu možemo napraviti novoaranžiranu preradu, a za koju je bolje da se njome “ne igramo” i upotrijebimo original.

Kod nas, nažalost, nema previše “period movie” ostvarenja vezanih za određeno vremensko razdoblje, u ovom slučaju 60-ih godina. Kako ste s redateljem Brešanom dogovarali rad na glazbi “Dnevnika velikog Perice”, kako ste odabirali pjesme iz arhiva i radili na njima?

Najosjetljiviji dio posla bio je onaj koji smo najprije morali riješiti, a to je koje će se pjesme pjevati u seriji. To je moralo biti riješeno najmanje dva mjeseca prije samog filmskog snimanja da bismo imali vremena sve aranžirati, snimiti instrumentale i otpjevati. Na setu se normalno radilo na gotov playback. Proces je bio jednostavan. Prošli bismo kroz scenarij, Vinko bi rekao što želi od koje scene i onda bih ja uglavnom dao po nekoliko prijedloga. Na kraju bismo se uvijek složili oko pjesme, tako da mogu mirne duše reći da smo već u toj fazi dobro “kliknuli” što je naravno olakšalo daljnji posao. Svakako da bi bilo dobro objaviti soundtrack serije, na kraju krajeva i publika to traži.

Budući da ste uspješan vođa Jinxa i autor itekako popularnih pjesama koje su, po vašem mišljenju, glavne razlike između nekadašnje i današnje pop-scene kod nas, pa i u svijetu?

Pa sad… ja jesam vođa Jinxa i autor, no da sam uspješan vođa, vjerojatno bi me manje bolio želudac (smijeh). Ako govorimo o nekadašnjoj i današnjoj pop-glazbi, moram reći da su Jinxi već toliko star bend da bar njihovi počeci sigurno pripadaju “nekadašnjoj” pop-sceni ili vremenu kada su se nosači zvuka još ozbiljno prodavali. Rekao bih da je to ta razdjelnica između nekadašnje i današnje pop-scene. Ako pak pod nekadašnjom pop-scenom podrazumijevamo 60-e godine iz “Dnevnika velikog Perice”, moram konstatirati i ovo: zabavnom ili pop-glazbom tada su se većinom bavili talentirani i školovani intelektualci. Danas je to rijetkost.

Vaš instrumentalni solo album “l’after life” radikalan je otklon od onoga po čemu vas poznaje široka publika. Kako ste odabirali suradnike i kako je tekao proces rada, kakve su bile ambicije?

Sve je počelo s jednom konkretnom narudžbom za saksofonski kvartet, no onda mi se odjednom u glavi posložio cijeli koncept s elektroničkim grooveom i analognim sintesajzerima, pa sam dalje nastavio tim putem. Glazbenici su poslije došli na potpuno definirani groove i raspisanu saksofonsku partituru, osim improviziranih solo dijelova. Dakle, saksofone su snimili Mario Bočić, tenor, Miha Gyorek, alt i bariton, Jošua Kovačević, alt, i Marko Gudelj, bariton i alt. Bas je svirao Nikola Jerković, udaraljke Hrvoje Rupčić, a klavijature i sintesajzere Hrvoje Galler. Posebno se veselim ponovnoj suradnji s Gallerom, koji je prije 25 godina jedno kratko vrijeme svirao u Jinxima, a onda su nam se putovi razišli. Mix je radio Nick Powell u Londonu, na njega sam naletio na internetu. Svakako sam znao da mix treba raditi netko mlađi i nešto alternativniji od mene i mislim da je Nick bio sjajan odabir jer smo se vrlo dobro razumjeli.