1 Dnevnik velikog Perice (HTV)
Ljubavna komedija s pjevanjem, Hrvatska Režija: Vinko Brešan Glumci:Živko Anočić, Mirjana Bohanec-Vidović
Teško je ispuniti visoka očekivanja kad se radi prequel ili sequel voljenog filma. Naročito kad je u pitanju djelo koje mnogi, uključujući i mene, smatraju najboljim hrvatskim filmom svih vremena – “Tko pjeva zlo ne misli”. Taj film gledam svake godine bar jedanput i svaki put otkrijem hrpu novih, dotad neprimijećenih bisera koji mi obogaćuju spoznaju o Golikovu remek-djelu. Najdojmljiviji je ipak kolorit četvero glavnih likova s ostrašćenim nagonima za razvratne i duhovite dijaloge. A baš to nedostaje seriji “Dnevnik velikog Perice”, koja nastoji baštiniti bogato Fulirovo, Šafranekovo i Žnidaršićevo nasljeđe.
Seriju koja je u ponedjeljak okončana jadnim prikazom zagrebačke poplave i tek nešto zanimljivijim hommageom rađanju domaćeg zabavnjaka obilježili su crno-bijeli likovi kakve stalno gledamo po televizijama: bez intelekta, neduhoviti, banalni i vrlo stereotipni. Glavni lik Perica doživljava gotovo kafkijanski preobražaj – u početnim je epizodama žaljenja vrijedan suprugin potrčko koji se ne usudi u vlastitoj kući zasvirati klavir, zamuckuje pred drugim ženama, a onda se prometne u švalera, spasioca iz poplave i pjevačku zvijezdu. Ni glavni ženski likovi, Nada i Željka, unatoč dobrom castingu, nisu zabavniji, a Ana Šafranek pretvorena je u otužnu udovicu koju iskorištava Fulir mlađi. Šteta što se odnos između Fulira i gospođe Šafranek nije razigrao, ipak su njih dvoje taj dašak nostalgije, nego je sveden na dosadno muško-žensko upucavanje. Taj dašak jedino se mogao osjetiti u nekoliko ubrzanih scena, naročito oko stola kod Žnidaršića, gdje se našla i legendarna sablja kojom je originalni Fulir natjerao Franju Šafraneka na sramotnu kapitulaciju pred tada malim Pericom. Na sporedne likove obrušili su se svi stereotipi ovog našeg podneblja – šef policije, južnjak, dobroćudni je krkan koji voli dirati ženske stražnjice, policijski je inspektor, naravno, glup, oficiri JNA su, dakako, Srbi, direktor škole je, razumije se, zagriženi komitetlija. Ono što ipak najviše razočarava odviše su tanki dijalozi koji u većem dijelu serije popunjavaju prostor ispraznošću, predvidljivi su i nekarizmatični, sušta suprotnost legendarnim biserima u stilu “Idem malo prek k Žnidaršiću, štel bi si malo povedati o Abesiniji” ili “Žuta rasa bu osvojila svet”. Seriju ipak čvrsto na uzdama drži režiser Vinko Brešan, koji je dobru ideju, sa slabašnim likovima, uspio pretočiti u gledljivu, protočnu i populističnu seriju za široke mase. Scene je dramaturški jasno oblikovao i vizualizirao u stilu šezdesetih, dao joj dobar ritam, pa serija iz epizode u epizodu postaje dinamičnija. Sama završnica s Fulirom kao povjerenikom za film koji odobrava novac za film “Tko pjeva zlo ne misli” dobar je štos, ali djeluje i kao otrovna strelica nekom povjereniku HAVC-a. Kapa dolje i Cocu Mosquitu, čija je glazba u rangu velikih svjetskih serija. Šteta na kraju što se u projekt nije ušlo s više ambicija i manje populizma.