Grubačevićeva filmska glazba sa zagrebačke Ljetne pozornice Tuškanac
Utrenutku kada je priča o glazbi iz TV serije “Dnevnik velikog Perice” Gordana Muratovića Cokija zainteresirala širu javnost na temu domaćih filmskih i televizijskih soundtracka, nije se naodmet podsjetiti da mnogi domaći skladatelji, nažalost, nisu dočekali da im se glazba za filmove, kazališne predstave ili televizijske dokumentarce objavi na albumima. Stoga je velik dio tog repertoara ostao poput legendi o onome što ste mogli slušati uživo na nekim predstavama ili čuti u kinima i na televizorima. Dalibor Grubačević jedan je od najzaposlenijih mlađih skladatelja glazbe za filmove i televizijske serije kod nas, kojemu se po vrijednosti i količini glazbe spojene s filmskom ili televizijskom slikom, igranim filmovima, serijama i dokumentarcima posljednjih godina mogu pridružiti Jura Ferina i Pavle Miholjević iz Svadbasa ili Matej Meštrović. Mnogi drugi su odustali.
PLJESAK PUBLIKE ČUJETE NA KRAJU SVAKE SKLADBE
Pop-publika Grubačevića je nedavno čula kao autora orkestralnih aranžmana u pjesama sa zadnjeg albuma Pavela “Ennui”, dok je televizijska i filmska publika njegovu glazbu mogla čuti u mnogim filmovima i dokumentarcima. Među ostalima potpisao je glazbu za “Most na kraju svijeta”, “Zbog tebe”, “Duh u močvari”, “Album” i televizijsku mini-seriju “Hebrang”. Neke od tih tema prearanžirao je i preuredio za prošlogodišnji koncert u sklopu “Večeri filma i glazbe”, a zatim su snimke okupljene na petom Grubačevićevu albumu “Dalibor Grubačević performed by the Zagreb soloists, live at Tuškanac Summer Stage” (Aquarius Records), objavljenom i na vinilu.
Preciznije, radi se o deset skladbi kojima je pridružena i “Suita” iz filma “Duh u Močvari”, u izvedbi Zagrebačke filharmonije. U trajanju od četrdesetak minuta sve skupa snimljeno je uživo prošlo ljeto, kad je vrijeme lockdowna i zabrane okupljanja nakratko prekinuto, a Grubačević kao dirigent nastupio sa Zagrebačkim solistima na jednoj od najljepših, ali najmanje upotrebljavanih zagrebačkih otvorenih pozornica, Ljetnoj pozornici Tuškanac.
Potpisao je Grubačević još glazbi za film i televiziju osim ovih, a i na samom koncertu izvedeno ih je više, ali nisu sve objavljene na albumu. Možda je ovo mogao biti i dvostruki album, kad se već dogodila prerijetka prilika za predstavljanje nekog mlađeg domaćeg filmskog kompozitora. No u elegantnim izvedbama Zagrebačkih solista Grubačevićeva “mala noćna muzika”, izvedena uživo pred publikom čiji pljesak čujete na kraju svake skladbe, dobila je na dramaturškoj razini dodatni ugođaj, drukčiji nego na izvornim snimkama iz filmova i serija.
Sa svojim romantičarskim ambijentom i izvedbom filigranski ugođenog orkestra, nastavak je sličnih avantura kakve ste zapamtili kod Arsena Dedića, Igora Kuljerića kad je bio u neeksperimentalnom, konvencionalnijem izdanju, ili Ranka Rihtmana, pa i Ennija Morriconea kad je bio u sličnom raspoloženju. S druge strane, pridodani dodatak završne izvedbe “Duha u Močvari” Zagrebačke filharmonije predstavlja efektan zvučni prasak velikog ansambla na kraju albuma. Jer, Grubačević se u nekim dokumentarnim serijama, poput “Putovanja Marka Pola”, služio bitno širim instrumentarijem od ovoga na Ljetnoj pozornici Tuškanac, ali ovom je prilikom i zbog suradnje sa Zagrebačkim solistima uspio zadržati estetsku čistoću i preglednost glazbe te prilično detaljno i uravnoteženo ocrtati to polje svoga rada.
DOGAĐANJA NA LJETNOJ SCENI TREBALA BI POSTATI ČEŠĆA
“Dalibor Grubačević performed by the Zagreb soloists” dolazi nakon njegovih prethodnih diskografskih izdanja (“artEdox – film music”, “Duh u močvari, originalna filmska glazba”, “U potrazi za Markom Polom”, “Most na kraju svijeta”), zbog kojih je jedan od rijetkih domaćih skladatelja “celuloidne”, instrumentalne glazbe čiji opus nije “otišao u eter” oko televizijskih ekrana ili završio samo na nečijim kućnim presnimkama filmova, nego je dokaz da se ipak može sustavno raditi, i patiti, rekli bismo, na domaćem tržištu, gdje su narudžbe ozbiljne filmske ili televizijske glazbe još uvijek rijetka pojava.
U svakom slučaju ovakve večeri, pa i bilo kakva događanja na zapostavljenoj Ljetnoj sceni Tuškanac, trebale bi postati češće, jer u slučaju filmske glazbe radi se o efektnoj mogućnosti za projekcije filmske i fotografske građe na ekranu iza pozornice koje publici pružaju multimedijski ugođaj, što je ionako odavno postalo zakonitost suvremene koncertne prezentacije u svijetu. Jedini “luđi” vid predstavljanja filmske glazbe sasvim je drukčijeg tipa; kod nas ga je pokazao trio jazz-gitarista Billa Frisella kad je 2008. godine na NO Jazz Festivalu u kinodvorani zagrebačkog Studentskog centra izvodio svoju, novonapisanu glazbu za legendarne nijeme filmove Bustera Keatona, koji su prikazivani na platnu. No to je već sasvim drukčija priča.