Dok na Euru na travnjaku pljušte autogolovi, sama sebi zabija ih i Katolička crkva

Kanadski katolici sada su prisiljeni trpjeti posljedice strašnih pogrešaka svojih prethodnika

Hrvatska se sa stilom oprostila od ovogodišnjeg Europskog prvenstva u nogometu. Utješna je činjenica što nije jedina. Više se favorita poskliznulo već na prvoj ozbiljnijoj prepreci te neočekivano rano završilo svoj nastup. O razlozima njihova sportskog posrnuća više će reći nogometni znalci i stručnjaci. Javnost, kao i inače, na sve to gleda iz malo drukčije perspektive: jedni su uvjereni da su favoriti ovaj put jednostavno imali peh, drugi smatraju da se dobrom igrom iz prošlosti ne može osvajati budućnost. U Hrvatskoj se nažalost sve svelo na kopačke i vodu. No dobro je što će ove goruće teme već za nekoliko tjedana pasti u kolektivni zaborav. Spomenuti favoriti će već dogodine imati priliku opravdati svoj renome na Svjetskom prvenstvu u Kataru, koje je već sad u mnogočemu sumnjivo i upitno.

Nedavno sam saznao jedan prilično opskuran podatak koji će teško biti nadmašen u bližoj budućnosti. Ovo je naime Europsko prvenstvo autogolova: do sada (op. a. do četvrtfinala) zabilježeno je već devet autogolova. Nisam nogometni ekspert i ne želim se baviti pitanjem zašto je to tako. Više me zanima fenomen „autogolova“u drugim i drukčijim kontekstima koji su mnogo važniji i sveobuhvatniji od onog nogometnog. Primiti ili zabiti autogol jedna je od najneugodniji pojava u sportu, koja nerijetko zna obilježiti cijelu karijeru. Neovisno o tome koliko on bio glup te koliko se lopta kretala sporo i pod kojim kutom, autogol je nemoguće obraniti. U društvenom kontekstu autogolom se smatra svojevrstan potez kojim se osoba ili organizacija ukopa. Ovoga tjedna svjedočili smo nekolicini prilično neugodnih „autogolova“. Dok se Katolička crkva u SAD-u dokono zabavlja nebitnim pitanjima kao što je uskraćivanje pričesti predsjedniku Bidenu zbog njegova navodnog svjetonazora, Crkva u Kanadi nema taj luksuz, nego se mora nositi sa žestokim reakcijama zbog otkrića više od tisuću nepoznatih grobova domorodačke djece u katoličkim školama i internatima.

Crkva je bila uvjerena da navodnim „divljacima“pošto-poto mora prenijeti tzv. Radosnu vijest koja za domoroce i nije bila nešto radosna.

Kanadski katolici sada su prisiljeni trpjeti posljedice strašnih pogrešaka svojih prethodnika. Jedan od neugodnijih autogolova na domaćoj sceni je kada netko tko se ponosno predstavlja kao demokršćanin u isti koš nagura pedofile i homoseksualce. I to sve pod krinkom zaštite djece. Nije ni čudo što povjerenje u vjerske institucije i političare opada.

Da se vratim na fenomen autogolova: opasnost primanja (ili davanja) autogolova plod je dekoncentracije i nesnalaženja u vremenu i prostoru. Dobro je prisjetiti se jednog komentara Ivice Osima: “Džaba mi ovdje pričamo ako oni tamo na terenu ne znaju što bi s onom loptom.” Površnim pogledom na domaći društveno-politički teren i njegove aktere lako se da zaključiti da su njihovi autogolovi jedna posve logična posljedica koja nikoga ne bi trebala čuditi.