Srbi žele u iste škole s Hrvatima, ali ne po Penavinu modelu
ISTRAŽIVANJE U VUKOVARU POTVRDILO
Istraživanje “Grad zarobljen politikom” u Vukovaru pokazalo je da se 73,2% Srba i 79,6% Hrvata slaže s tvrdnjom da je najbolje da djeca većine i manjina idu u iste razrede, ali da manjine odvojeno uče materinski jezik, povijest, geografiju, glazbeni i likovni (model B ) // Profesorica Dinka Čorkalo Biruški: Manjinske modele obrazovanja odabiru pripadnici manjine pa je vjerojatno da pokretanje modela B u Vukovaru nitko nije zatražio niti ga je tko ponudio
Može li se i kako riješiti problem podijeljenih škola u Vukovaru? Gradonačelnik Ivan Penava htio bi da sva djeca idu zajedno u škole, ali nije se izjasnio prema kojem modelu jer manjine imaju zajamčeno pravo školovanja na svom jeziku na jednom od triju modela. No njegov zamjenik Marijan Pavliček spomenuo je samo C model nastave, što znači da bi sva djeca pohađala nastavu na hrvatskom jeziku uz dodatne sate manjinskog jezika i kulture. Iz Zajedničkog vijeća općina s većinskim srpskim stanovništvom neće podržati Penavinu inicijativu. Profesorica socijalne psihologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Dinka Čorkalo Biruški 20 godina bavi se istraživanjem podijeljenih škola u Vukovaru. Među njenim je recentnim istraživanjima i istraživanje “Integracijski procesi većine i manjine u etnički mješovitim zajednicama”, koje je financirala Hrvatska zaklada za znanost, među učenicima i roditeljima srpske, češke, talijanske i mađarske manjine u školama po modelu A, u kojima se sva nastava odvija na jeziku i pismu manjina, te većine iz Vukovara, Daruvara, Istre i Baranje. Istraživanje “Grad zarobljen politikom” u Vukovaru pokazalo je da se s tvrdnjom da je najbolje da djeca većine i manjina idu u iste razrede, ali da manjine odvojeno uče materinski jezik, povijest, geografiju, glazbeni i likovni (model B) slaže 73,2% Srba i 79,6% Hrvata, dok se s modelom A slaže 53% Srba i 40,3% Hrvata. No i C model ima podršku Hrvata i Srba.
Važnost socijalne integracije
– Kod modela B građani su najusuglašeniji u podršci – Hrvati, Srbi i pripadnici drugih manjina. Manjinske modele obrazovanja odabiru pripadnici manjine pa je vjerojatno da pokretanje modela B u Vukovaru nitko nije zatražio niti ga je tko ponudio. Pitanje je jesu li građani zaista informirani o različitim modelima. Postojeći model obrazovanja u Vukovaru je u toj mjeri zaživio da se sada odvija po inerciji, a inerciju ne bi trebalo dopustiti kad je riječ o najboljem interesu djece, koji se ne smije koristiti kao politička floskula i po potrebi, nego kao iskaz stvarne brige za djecu koja će im osigurati optimalne uvjete za psihosocijalni razvoj. Škola mora zadovoljiti tri cilja: pružiti kvalitetno obrazovanje, omogućiti očuvanje i promociju raznolikih identiteta, svih koji u zajednici postoje te – posebno važno – biti mjesto susreta i socijalne integracije djece – kaže Čorkalo Biruški.
Koji bi model nastave za djecu srpske manjine u Vukovaru bio najbolji uzimajući u obzir cijeli vukovarski kontekst?
– Najbolji model nastave onaj je koji informirano odaberu roditelji, uvažavajući dječje potrebe i interese, ali i mogućnosti koje se nude u zajednici. Ako zajednica nudi ili – ili, tada to nije stvarni izbor. Nužno je ponuditi različite modele manjinskog obrazovanja, ali i osuvremeniti pristup školi i nastavi općenito, poglavito kurikulumu. Najbolje promjene nisu se dogodile revolucijom, nego evolucijom. Škola i obrazovanje djece nisu prostor za politike prebijanja preko koljena, nego prostori slobode, ustrajnog rada, participativnog odlučivanja svih zainteresiranih, za što je nužna otvorenost, mudrost i politika umjerenosti. Manje je važno hoće li djeca biti u istim razredima, važnije je osigurati da škola odgovara na potrebe svih i na najbolji mogući način. Ona to sada, po mom sudu, ne čini ni za manjinsku, ali ni za većinsku djecu. Ako postoji volja da se u dobroj vjeri pokrene promjena, ona može krenuti jedino iz demokratske pozicije u kojoj se većina istinski brine za manjinu i njene interese, a manjina predlaže i surađuje uz spremnost svih na pregovaranje, ustupke i dogovor. Sve drugo je izazivanje nereda i nepotrebno uznemiravanje javnosti – ističe Čorkalo Biruški.
Prema istraživanju u nastavi po A modelu 98% djece izjašnjava se Srbima, dok nastavu na drugim manjinskim jezicima pohađaju i učenici većine i drugih manjina. U školi s nastavom na talijanskom 23,7% je Talijana, a većina se izjašnjava Hrvatima, u nastavi na mađarskom nešto je više od polovice Mađara i oko 30% Hrvata, a u nastavi na češkom 48,5% učenika izjašnjava se Česima, a Hrvatima njih 40%. Kako to tumačiti?
– Razlike u etničkoj raznolikosti manjinskih nastava odražavaju razlike u sredinama u kojima smo provodili istraživanje. Roditelji koji nisu pripadnici manjine uključuju djecu u manjinsku nastavu iz različitih motiva: da nauče još jedan jezik koji je i jezik sredine, katkad jer je to veza s dalekim podrijetlom, ali i zato što su manjinske škole u nekim sredinama bolje opremljene i/ili pružaju raznovrsnije mogućnosti od većinskih. Srpski i hrvatski jezik jesu međusobno razumljivi, no ćirilica je djeci koja se služe latinicom nepoznata, a jest obilježje njihova zavičaja. Djeci je zavičaj važan i treba ga prikazati u njegovoj punini. Nije Srijem samo latinica nego i ćirilica! Istra je odličan primjer kako se u djece razvija i usvaja zavičajnost. Istrani su ponosni na svoju Istru, i na hrvatstvo i na talijanštinu, multikulturnost im je normalno i važno obilježje zavičaja – kaže Čorkalo Biruški.
Motivacija za ostanak
Od manjina samo Talijani preferiraju model A, u kojem se nastava izvodi na jeziku i pismu manjine, a njihova djeca model C, srpska manjina model B, mađarskoj su prihvatljiva sva tri modela, a Česima model C.
– Istraživanje je provedeno u školama u kojima se djeca školuju po modelu A pa je tim zanimljivije da čak i kad roditelji pošalju djecu u model A, njihovi preferirani oblici obrazovanja malo su drukčiji. Iznimka su roditelji u nastavi na talijanskom jeziku – oni i preferiraju model koji im djeca pohađaju, dok djeca, vjerojatno zbog želje intenzivnijeg kontakta s vršnjacima, preferiraju model C. Kako za srpsku tako i za druge manjine, preporuka je da se uzmu u obzir raznolike potrebe roditelja i djece u koje ulazi i prirodna potreba djece da slobodno i nesmetano susreću vršnjake. Kako to osigurati, stvar je promišljanja i dogovora, ali neosporno je da to kao društvo osigurati moramo. To je pitanje od prvorazrednog općeg društvenog interesa, a ne ponajprije političko – kaže Čorkalo Biruški.
Čak polovica srednjoškolaca srpske manjine iz Vukovara želi studirati u Srbiji, trećina srednjoškolaca talijanske manjine u Italiji, 27% učenika mađarske manjine u Mađarskoj i 10% učenika češke manjine u Češkoj. Upućuje li to na probleme u integraciji, na strah od diskriminacije i bi li im stav bio drukčiji da se školuju po modelu B?
– To je bolno mjesto za koje političari, posebno lokalni, imaju slijepu pjegu. Odlazak mladih problem je broj jedan u Vukovaru. Očito nismo stvorili uvjete i društvenu klimu koja bi ih motivirala na ostanak. Iz razgovora s mladima iz srpske zajednice često čujemo o doživljaju diskriminiranosti, tjeskobi da jezik kojim govore neće biti prihvaćen u drugim hrvatskim gradovima u kojima bi mogli studirati, ali i o doživljaju neshvaćenosti i nepripadanja jer se osjećaju „odgurnutima“. Umjesto što neki političari propituju ljubav srpske djece prema njihovoj hrvatskoj domovini, važno je postaviti pitanje: što smo kao zajednica i kao društvo učinili da ne vrijedi ona starozavjetna „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima utrnuše zubi“– zaključuje Čorkalo Biruški.
Za razliku od strogo odvojenih razreda u Vukovaru, u talijanskim školama većina učenika izjašnjava se Hrvatima, a u mađarskim njih 30%
Škola i obrazovanje djece nisu prostor za politike prebijanja preko koljena, nego prostori slobode, za što je nužna otvorenost i politika umjerenosti