Na Mršiću se osjetio umor, on je bio premoren od klupske sezone i korone
Nakon neočekivanog neodlaska na Svjetsko prvenstvo, muška košarkaška reprezentacija ovaj put je doživjela nimalo začuđujući neuspjeh. Naime, bez obzira na domaći teren i podršku s tribina, Hrvatska se nije plasirala na Olimpijske igre u Tokiju jer za takvo što u sastavu koji se za to borio naprosto nije imala dovoljno kvalitete.
A povrh toga, izbornik Veljko Mršić nije uspio taktički sakriti nedostatke svojeg sastava i “skuhati” suparničke kolege pa će se ovih dana morati suočiti s kritikama, što je i razumljivo jer njegova je odgovornost zapovjedna. I kriv je koliko i njegovi izabranici.
Uvijek je trener jednako odgovoran kao i igrači, počevši od NBA-evca Bogdanovića (koji si to sam predbacuje) pa sve do nekorištenog Matea Drežnjaka koji je od startera u pripremama postao 12. igrač sastava. A u rasponu kvalitete između njih dvojice najbolje se vidi koliko je ovo bila neizbalansirana momčad.
Sukob Mršića i Ukića
Priupitan od novinara kakav mu je sada status, Mršić je nervozno reagirao, a o njegovu statusu odlučivat će Stručni savjet HKS-a na čelu s Dinom Rađom te Upravni odbor HKS-a na čelu s predsjednikom Stojkom Vrankovićem, ako oni ne ponude ostavke i (pr)ocjenu izbornikova posla prepuste nekome drugome. No koliko znamo, oni su i prije ovog turnira Mršiću sugerirali da se zahvali Zadranima na nastavku suradnje i da se posveti samo reprezentaciji koju, bez NBA i euroligaških igrača, čekaju vrlo izazovne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.
Kako saznajemo, nakon polufinalnog poraza od Njemačke, Mršić je s glavnim igračima, prije nego što će se ovi razići, pričao o Eurobasketu 2022. No ne znamo je li među njima bio i 37-godišnji kapetan Roko Ukić s kojim se izbornik porječkao tijekom polufinalne utakmice i koji je, možda, odigrao i posljednju utakmicu u karijeri.
Stručnjaci za odnose s javnošću reći će da je Mršiću na završnoj presici reprezentacije, kojoj je u tom času olimpijska viza postala nedostupna, nedostajalo zrnce samokritike. To uvijek javnosti bolje legne nego gard tipa “ja sam učinio sve što se moglo, bolje od ovoga nije išlo”.
Ne bi poraz od Njemačke sam po sebi bio bolan da se nije dogodio u utakmici u kojoj je postojao način da se atletski spremniji suparnik ipak dobije. Nijemci imaju kompaktniju momčad od one koju su u Split doveli Hrvati, no i kao takvi imali su svojih slabih točaka koje su ostale nenapadnute.
U trenerskom poslu uvijek se propituju vaše odluke pa je tako i s izbornikom Mršićem. Je li pozvao sve igrače koje je mogao? Je li na vrijeme zvao neki time-out? Je li njegov stožer dobro skautirao sve suparničke igrače (Maodo Lo, 29 koševa)? Je li izabrao pravu petorku za završnicu ili bi bilo bolje da je na parketu imao visoku petorku (Babić, Hezonja, Bogdanović, Marčinković, Žižić)? Je li na kraju trebao uvoditi igrača kojem taj dan ne vjeruje (Ukić) i tako unedogled. No to su odluke, prave ili krive, s kojima svaki trener mora živjeti baš kao što i čelnici Saveza moraju živjeti sa svojima.
A oni su u posljednje četiri godine smijenili tri izbornika (Petrović, Skelin, Anzulović) i, upuste li se u novu smjenu, nametnulo bi se pitanje znaju li oni uopće procijeniti trenere ili samo nabadaju. A od šefa struke Dine Rađe očekuju se i neke druge dobre procjene.
Naime, sada je postalo bjelodano da Hrvatska nema bekove koji bi bili u stanju primiriti suparničkog razigravača pa se ne bi moglo govoriti da baš protiv nas ima najbolji dan u životu. A kada se u tom smislu, kao i u svrhu bolje organizacije igre, Dini Rađi na toj poziciji spomene Amerikanac, on se nakostriješi iako je baš u Splitu imao priliku uvjeriti se da živi u zabludi. I da braniča, agresivnog na lopti,
Neven Spahija, davnašnji Mršićev prethodnik na mjestu izbornika (Eurobasket 2003. i 2005.), ponudio nam je svoje zapažanje u vezi s neuspjelim pokušajem hrvatskih košarkaša da se plasiraju na Olimpijske igre:
– Pokazalo se da klub i reprezentacija teško idu zajedno. Na Mršiću se osjetio umor. Iza njega je možda i najteža sezona u karijeri. Ona jest bila klupski izuzetno uspješna, jer je sa Zadrom osvojio dvostruku krunu, kup i prvenstvo, no veliki broj utakmica donio mu je i veliki zamor. Osim toga, prebolio je prodornog i koliko-toliko nesebičnog ova reprezentacija treba. Osim što je Roko Ukić na pragu košarkaške mirovine, Rogić zasad nije tražena klasa igrača, a talentirani Gnjidić još je nedozreo. Pa zašto se onda, kao premosnicom za jedno ili dva natjecanja, ne bismo pomogli nekim pametno izabranim američkim razigravačem koji žudi za putovnicom neke od zemalja EU.
Jer nismo mi Srbija da imamo vrsnih razigravača na izvoz, a čini se da ih baš i ne proizvodimo. No zato proizvodimo krilne igrače i centre čiji kapaciteti, bez razigravača iste klase, ostaju nedostatno iskorišteni.
Kada su se upustili u organizaciju ovog turnira, čelni ljudi HKS-a razmišljali su o Hrvatskoj u punom sastavu i ne sanjajući do kakvog će poremećaja kalendara natjecanja, odnosno kolizije s NBA kalendarom, dovesti pandemija koronavirusa. Pa su tako u Spaladium Areni nesvjesno priredili pozornicu za još jedan neuspjeh hrvatske reprezentacije.
I Plenković gledao muku
Kako nam je rekao jedan sugovornik koji je htio ostati anoniman, premijer Plenković kupio nam je priliku koju mi nismo iskoristili pa je sada neugodno i čelnim ljudima Saveza, ponajprije predsjedniku Stojku Vrankoviću. A on je, tijekom debakla protiv Brazila, sjedio pokraj premijera i nije znao kamo da gleda u svoj toj muci.
Jer, da se ovakvo što dogodilo, recimo, u Brazilu ili Meksiku, to bi prošlo dobrim dijelom ispod radara. A ovako je sve to uprizoreno pred nosom domaćih ljubitelja košarke koji su još jednom ostali razočarani. Doduše, naši su košarkaši s turnira ispraćeni pljeskom publike, ali ne zbog svojih dobrih izvedbi, nego zbog srčanosti u nastupima i zbog samilosti
• onih koji su ih uživo gledali.
Turnir u Splitu pokazao je da trenutačno nemamo razigravača te da je nužno uzeti stranca
COVID-19 što ga je dodatno iscrpilo. Usporedio je to Spahija s komfornijom situacijom Ace Petrovića, izbornika Brazila. – Sve Acine momčadi izgledaju dobro kada se na natjecanju pojave bez većeg pritiska, a on ima dovoljno vremena za analizu kako svojih tako i suparničkih igrača – ističe Neven koji sebe eliminira kao kandidata za eventualnog Mršićeva nasljednika.
A nisu to ni Repeša (Bologna), Perasović (Unics), Rimac (Bayern), Golemac (Cedevita Olimpija) kao ni Anzulović (Jenisej), jer svi imaju klupske angažmane.