U ZKM-u gostovala s predstavom “Tramvaj zvan žudnja” i oduševila publiku
Dubrovački ‘Tramvaj zvan žudnja’ zatvorio uspješnu sezonu ZKM-a
kompanije preuzele naše tvrtke, kao činjenica da strane tvrtke otvaraju podružnice u Hrvatskoj. Sve to daje dodatni zamah i tako brzorastućoj industriji i povećava kadrovski deficit koji nastojimo pokriti novim javnoobrazovnim programima. Zanimljivo je da europsko iskustvo pokazuje da samo pola ljudi koji završavaju ovakve programe pronalaze svoj put u industriji videoigara, a u Americi tek trećina. Ostali pronalaze karijere u područjima u kojima se njihova znanja i vještine mogu primijeniti u takozvanom procesu igrifikacije, bilo da se radi o igrifikaciji obrazovanja, poslovanja ili nekih drugih procesa. Njihova zapošljivost viša je od 90 posto, što je nevjerojatna statistika.
Govorimo o igrama koje su zabavne ili vještinama koje su funkcionalne, ali što je s onima koje imaju umjetničku kvalitetu, ipak ste vi Akademija dramske umjetnosti?
Apsolutno želimo razvijati igre koje će imati kulturnu vrijednost. U Hrvatskoj je malo prilika za proizvodnju takozvanih AAA igara, koje su ekvivalent hollywoodskim blockbusterima, iako ćemo se baviti i tom tržišnom nišom. Većina naših polaznika ipak će biti usmjerena prema nezavisnoj produkciji, naslovima za koje se nadamo da će biti prepoznati kao doprinos hrvatskoj kulturi i društvu u cijelosti. Primjerice, na jednoj radionici sa studentima smo razvijali projekt “Posljednja baka na otoku”, koji se bavio demografskom situacijom na hrvatskim otocima u jednom igrificiranom narativu. U kontekstu kulturne organizirali smo i radionice s Goethe institutom, Francuskim institutom u Hrvatskoj, a surađujemo i s francuskom Nacionalnom školom igre i digitalnih medija i s Game Labom sveučilišta u Kölnu, a njihovi studijski programi isto su postavljeni tako da obrazuju za igre kao oblik kulture i interaktivne umjetnosti. Na kraju krajeva, i Ministarstvo kulture već jedno vrijeme daje potpore našim autorima videoigara, neki naši studiji dobili su potporu i europskog kulturnog fonda Media, a uskoro će tu ulogu preuzeti i Hrvatski audiovizualni centar.
Koje biste naslove preporučili onima koji još uvijek ne vjeruju u igre kao granu kulturnih i kreativnih industrija?
The Stanley Parable preporučujem svima zainteresiranima za interaktivne narative. Ako ih zanima iskustvo igranja drukčije od onoga što su do sada iskusili, tu bi bila igra Journey. Svakako predlažem i The Talos Principle legendarne domaće tvrtke Croteam, a šuška se da bi uskoro trebao izaći i njen nastavak. Mene posebno vesele naslovi koji su čiste igre, oslobođene narativa, ali pokazuju što igranje u nekoj svojoj osnovi jest. Primjerice, na mobilnim uređajima možete naći igre iz serijala koji nose imena po bojama: Yellow, Red... Mogao bih
• nabrajati do sutra!
ZKM je još jednu koronasezonu slavodobitno završio, s dva gostovanja koja su rasprodala dvoranu. Prvo su gledatelji vidjeli plesno-akrobatski spektakl “Back to Dance” talijanske skupine Kataklò, a zatim, dvije večeri zaredom, gostovanje Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, s dramskim klasikom Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan žudnja”.
Što je animalno u ljudima?
Na temelju prijevoda Ive Juriše dramu je režirao (ali i odabrao scenografiju i kostime) Paolo Tišljarić. Mladi redatelj ujedno je i mladi ravnatelj ovog kazališta, koji je od 2019. godine, otkako je preuzeo ravnateljstvo nad najjužnijim hrvatskim kazalištem za koje kaže da radi za cijelu županiju, doslovno preporodio taj teatar, ali i ansambl kazališta.
Njegov “Tramvaj” u mnogočemu se vraća izvorniku, ali i nudi svojevrsno novo čitanje ove drame. Redatelj istražuje ono animalno u ljudima, u ljudskoj žudnji. On svojim muškim likovima na glave stavlja inačice kaubojskih šešira te tako jasno naznačuje potrošenost društva koji se zaklinje u iste šanse za sve, onog što i danas volim nazivati “američki san”, a što je oduvijek tek pusta tlapnja i proizvod političko-marketinških mašinerija.
Zbog prizivanja istine koja se krije iza autorovih rečenica i situacija, na trenutke predstava ostavlja krajnje brutalan dojam. Raspad glavne junakinje, potpomognut nasilničkim uplitanjima grubih muškaraca, koji nemaju (i ne žele imati) razumijevanja za finese ženskih duša, dočaran je mnogo jasnije nego u drugim uprizorenjima ovog klasika.
Da, Blanche Dubois proganjaju demoni iz njezine prošlosti, ne zna se nositi sa stvarnošću i ona je izgubljena duša u trenutku kada izlazi iz tramvaja i kreće u stan svoje sestre i njezina muža. Ali, Tišljarić jasno pokazuje, ona je također i silovana i zlostavljana žena od koje svi, pa i njezina sestra, okreću glavu. Tako “Tramvaj” postaje kazališna priča današnjih dana, ona koja se tiče svih nas.
Moćni krik Senke Bulić
Takvu junakinju sjajno igra Senka Bulić. Ona je drukčija Blanche, manje u snovima o slavnoj prošlosti i prvoj ljubavi, a mnogo više u stvarnosti u kojoj svim snagama nastoji sakupiti komadiće sebe koje su muškarci razbacali na sve strane. I zato njezin krik: “Ja ne želim stvarnost, ja želim magiju” ovdje poprima sasvim drukčije konotacije, jer nema te žene koja bi mogla živjeti u njezinoj stvarnosti. Za takvu Blanche Senka Bulić je kao stvorena. Čini se i jedini mogući glumački izbor.
Glavni oslonac na sceni joj je Marjan Nejašmić Banić, dubrovački gost, glumac HNK Split, u ulozi Stanleya Kowalskog, ulozi koja mora biti jaka baš poput glavne ženske. Na sreću, on je čvrst, jasan i precizan, fizički dominantan u ulozi kojoj težinu dodaje i činjenica da je u svijest gledatelje utisnuta u izvedbi velikana kalibra – Marlon Brando.
•
Paolo Tišljarić vratio se izvorniku, ali je ujedno ponudio i novo čitanje drame